Umjesto da se nastavi kretati prema naprijed, glazba je u dvijetisućitima počela ovisiti o vlastitoj prošlosti koja joj je preostala kao jedino pogonsko gorivo. Rock je zaboravio na svoju budućnost

Oni su jedan od najzanimljivijih američkih bendova. Utemeljeni na bluesu, stvaraju i snimaju brzo u studijima na tehnološkom minimumu i ne daju se iz malog Akrona u veliki grad. Prodat će pjesmu za reklamu, ali luksuz da glazbu stvaraju kako se njima prohtije nikada. Kažu de je za rockera ponekad važnije čitati knjige nego vježbati sviračku virtuoznost

Iako njihovi studijski uradci, uzvišene, ali i uglavnom komorne atmosfere, nisu obećavali ludu zabavu uživo, Fleet Foxes su sinoć u punoj Tvornici kulture pred oko tisuću zainteresiranih fanova pružili doživljaj za pamćenje.

Ne toliko u vizualnom smislu, jer osim što je mlada šestorka iz Seattlea na pozornici prilično statična i što izgleda poput frikova masne kose nemarno obučenih u casual jeans i flanelaste košulje,  i komunikacija s publikom svodila se na kurtoazno zahvaljivanje i poneki kompliment frontmena Robina Pecknolda okupljenima zbog njihove pažnje tijekom tihih pjesama i vatrenih ovacija.

Stara teza kako nadareni Švedi vole do krajnosti zaigrati na odabranu stilsku kartu – radilo se o perolakom popu ili doom metalu – potvrđuje se već i površnim pregledom njihovih imena s međunarodnom reputacijom.

U anglocentričnom svijetu suvremene pop glazbe nema mjesta ne-britanskim/ američkim uljezima – tako barem, s obaveznom dozom gorčine, tvrde zagriženi world-music fanatici čiji omiljeni bendovi nikako da probiju opne lokalnih scena i postanu veliki ondje gdje "se računa": u Londonu ili New Yorku.

Beskompromisnost obično nije kompatibilna kategorija s proširivanjem publike, no njima je i to uspjelo.  Rasno izmiješana skupina ljudi „nasađenih“ na umjetnost posjeduje neobičnu glazbenu inteligenciju, strast i…Davida Bowiea na svojoj strani. Bowie je dobro došao za reklamu, a sve ostalo daje za pravo da o TV on the Radio govorimo kao jednoj od najzanimljivijih pojava u svijetu rocka prve dekade drugog milenija.

Imamo pravo zaključiti kao se osjećamo pomalo zakinuti ove godine i počinjemo shvaćati zašto se Exit festival u posljednjih pet godina prometnuo u jedan od najvećih europskih festivala dok INmusic stagnira iako dijele gro velikih imena.