Grčki čudni val

Pet filmova Yorgosa Lanthimosa: Postmoderni mitovi, distopija i sveti jelen

“It’s a metaphor, it’s symbolic – there is nothing metaphorical or symbolic here. It is what it is, present while it’s there, gone when it’s not, and you either laugh along or curse its existence.” – Blake Williams, Filmmaker, 2017

Grčka glumica i scenaristica Youla Boudali jednom je prilikom rekla da je svaki autorski film čudan. Ipak, jedino grčki film je i službeno “čudan”, barem promatran izvana, pa dok su svi ostali filmski pokreti u Europi bili “novi”, onome u Grčkoj je dodijeljen naziv “čudni val”. Grčki film je više puta tijekom svoje povijesti zaokupio pažnju internacionalne publike, posebno sredinom pedesetih i šezdesetih, pa kasnije s postmodernim arthouse filmovima, a posljednji put subverzivnim filmskim pokretom od čijih je početaka do sada prošlo više od desetljeća. Ekonomska kriza koja je u to vrijeme pogodila Grčku se odrazila na kulturu i umjetnost za koje su financijski izvori odjednom postali minimalni. Upravo je početak grčkog čudnog vala, uslijed političke i društvene krize, obilježen masivnim bojkotom na Thessaloniki Film Festivalu 2009. godine. Skupina od nekoliko stotina filmskih producenata, redatelja i scenarista, koji su se identificirali jednostavno kao “Filmmakers of Greece”, povukla je svoje filmove iz festivalskih programa, a zatim su ih prikazivali u Ateni. Na popisu tih filmova bio je i Dogtooth, psihološka drama Yorgosa Lanthimosa koja je iste godine premijerno prikazana na filmskom festivalu u Cannesu, a zatim je nominirana za Oscar.

Upravo je Lanthimosov Dogtooth bio jedan od prvih filmova koji je bio dovoljno “čudan” da The Guardian s tim pridjevom opiše i definira kolektivni ethos grčkih suvremenih filmova. Grčki čudni val je u očima internacionalne kritike postao odraz političke, ekonomske i krize identiteta koje su zahvatile suvremeno grčko društvo. Filmovi koji su slijedili bili su jednako neobični, performativni i izolirani od stvarnosti dok su njihovi redatelji inzistirali da, osim minimalnih financijskih sredstava, nemaju zajednička obilježja. Bez obzira na sve, pokazivali su određene sličnosti, previše specifične da bi bile potpuno slučajne.

Grčki čudni val je u očima internacionalne kritike postao odraz političke, ekonomske i krize identiteta koje su zahvatile suvremeno grčko društvo

Filmovi grčkog čudnog vala djeluju nestvarno, oni su stilizirane distopije. Izolirani su od suvremene stvarnosti, a njihovi likovi su robotizirane marionete s mehaničkim gestama i bizarnim interakcijama i razgovorima koji se opiru prirodi. Premda su stilizirani, njihovi svjetovi djeluju donekle poznato, ali gotovo postapokaliptično, što posebno diktiraju mirna kamera i kontrast između likova i monumentalnih ambijenata. Ti su ambijenti jednako prostrani koliko su klaustrofobični, javni su koliko su potpuno izolirani te su prepoznatljivi jednako koliko su otuđeni. Grčki novi val je performativan je, a da bi stvorio vlastitu stvarnost se koristi umjetnim, dekonstrukcijom nacionalnih mitova, narativa i identiteta. Ti su filmovi zato repetitivni i odvijaju se u rutinama. Premda im se teme ne mogu svesti na nekoliko osnovnih inspiracija, u njima postoje repetitivni motivi, primjerice dekonstrukcija tijela, trauma, destabilizacija društvenog poretka i rituali, a svi na određeni način interpretiraju suvremeno grčko društvo. Tijekom intervjua nakon premijere Dogtootha, Yorgos Lanthimos je rekao da prije filma nije radio nikakvu vrstu istraživanja, upravo jer mu se samom priča činila previše nadrealna.

Yorgos Lanthimos je jedan od prvih i najvećih predstavnika grčkog čudnog vala, a unutar njegovih okvira je, osim niza samostalnih projekata, ostvario režijske i producentske suradnje. Tako se našao na popisu producenata drame Attenberg Athine Rachel Tsangari, filma s kojim je Steve Rose za The Guardian započeo priču o neobičnom grčkom suvremenom filmu. Od filmova koji su s minimalnim budžetom i apsurdnim humorom osvojili publiku do internacionaliziranih hitova u kojima su uloge ostvarili Colin Farrell, Nicole Kidman i Emma Stone, Yorgos Lanthimos je uvijek izazivao snažne reakcije publike, a filmovi su mu s vremenom sazrijevali.

 

1. Kinetta (2005.)

Kinetta je eksperimentalna psihološka drama i debitantski film Yorgosa Lanthimosa, a iza produkcije se našla upravo Athina Rachel Tsangari. Povodom američke distribucije filma, John DeFore je Kinetti u Hollywood Reporteru posvetio članak koji je započeo pitanjem: “Dakle, ovo se događa u grčkim turističkim gradovima izvan sezone?”.

Kinetta je priča o ljudima koji, u malom turističkom gradu, doduše izvan sezone, ritualno rekonstruiraju ubojstva. Tri protagonista ostaju anonimna, bez imena, a definiraju ih isključivo njihovo zanimanje i uloga koju adaptiraju u svojim nasilnim rekonstrukcijama. Radnja donekle izostaje, ali dinamika između troje likova postaje intenzivnija, a granice između njihovih privatnih života i performativnih rituala nestaju. Troje protagonista – sobarica, fotograf i vozač, dio su predstave. Oni su marionete, a njihovi pokreti nalikuju koreografiji.

Yorgos Lanthimos je u svojim kasnijim radovima nastavio razvijati ovakav tip tableaua i likova čija se dinamika opire svemu prirodnom. Kinetta se ne bavi individualnim osobnostima, niti ih likovi posebno pokazuju. Oni su dio izuzetno specifične fantastične konstrukcije koja se na trenutke opire stvarnosti, a na trenutke čak postaje stvarnost, sve dok humoristični potencijal ne nestane u stvarnom nasilju, poniženju i voajerizmu.

Kamera u Kinetti se razlikuje od one u filmovima koji su slijedili, ona je nemirna, dinamična, gotovo voajeristički prisutna uz likove, ali pristaje njihovom ispranom, donekle beživotnom svijetu.

 

2. Dogtooth (2009.)

Četiri godine nakon Kinette, Lanthimos je snimio film koji je u očima internacionalne kritike definirao sve što je, uslijed krize, postao grčki suvremeni film.

Dogtooth je psihološka drama, smještena u usamljenom obiteljskom posjedu, u mediteranskom krajoliku, koji od ostatka okoline odvaja vrtna ograda. Ipak, pojam izolacije u ovom slučaju odlazi u ekstremne krajnosti. Ova obitelj živi prema vlastitim pravilima, odnosno prema pravilima roditelja koji su unutar doma izgradili hijerarhijski poredak i kućni red. Njihova djeca žive u apsurdnom neznanju, sve što poznaju se nalazi unutar granica obiteljskog posjeda i nema izravne poveznice sa stvarnošću.

Zapravo, oni su infantilizirani mladi ljudi i proizvod traumatiziranih roditelja, trenirani su poput pasa, a čak i ono što znaju je pogrešno.

Dogtooth je bizaran, precizno kontroliran i briljantan prikaz disfunkcionalnosti, poniženja i opresije. Na trenutke je crnohumoran, a hladni prizori nasilja i opresivne seksualnosti podsjećaju na filmove Michaela Hanekea, posebno The Seventh Continent (1989.) i Funny Games (1997.). Premda ulazi u sfere psihološkog realizma, Dogtooth pripada apsurdizmu. Film je, za razliku od svojih prethodnika, precizno stiliziran. Kamera je mirna, na trenutke plošna i u tableauu, a čak i prostrani ambijenti odražavaju klaustrofobiju i izolaciju obitelji. Apsurdne i ritualizirane radnje i igre su ponekad zastrašujuće bizarne, ali Yorgos Lanthimos im režijski pristupa s humorom.

Dogtooth ispituje granice koje su likovi u stanju prijeći dok žive u neznanju i bavi se pitanjem društvene izolacije, a sve kroz dekonstrukciju dominantne ideje obitelji i individualnosti.

 

3. Alps (2011.)

Alps je sljedeća u nizu psiholoških drama Yorgosa Lanthimosa koja se bavi izoliranom skupinom ljudi, gubitkom i identitetom. Film prati nekolicinu likova koji pod nazivom “Alpe” nude usluge glume nedavno preminulih ljudi kako bi u procesu žaljenja pomogli njihovim obiteljima i bliskim osobama. Kao i ostali Lanthimosovi likovi, “Alpe” žive u skladu s određenim pravilima koja im znatno ograničavaju slobodu. Suočeni s novim identitetima, članovi “Alpa” imaju ograničeno kretanje i smiju odlaziti samo na određena mjesta, a vlastite identitete ne moraju skrivati isključivo u gimnastičarskoj dvorani.

Alps je vizualno manje stiliziran od Dogtootha. Kamera je i dalje statična i u kontrastu s uznemirenim likovima dok neobične kompozicije i vizualno pokušavaju prikriti njihove identitete, pa ih tako vidimo napola izvan kadra ili s leđima okrenutim prema kameri. Ipak, ti likovi nisu stranci samo u očima kamere, oni su stranci i ljudima čije preminule glume, ali dijeljenje intime s potpunim strancima jednostavnije je od suočavanja s boli. Premda evidentno iskorištavaju ranjive ljude u teškom razdoblju, članovi “Alpa” i sami postaju žrtve svojih novih identiteta, a posebno lik medicinske sestre koja u potpunom očaju pokušava ostati u životu obitelji osobe koju je zamijenila.

Alps je morbidno humorističan, hladan i urban, a Lanthomosovu viziju suvremene grčke stvarnosti je odveo korak dalje od svojih prethodnika.

 

4. The Lobster (2015.)

The Lobster je satirična psihološka drama i prvi Lanthimosov film na engleskom jeziku. Snimljen je u znatno komercijalnijim okvirima od svojih prethodnika, a u glavnim ulogama su se našli Colin Farrell, Rachel Weisz i Léa Seydoux.

The Lobster se odvija u distopijskoj budućnosti u gradu u kojem jedno od pravila za njegove stanovnike nalaže da svatko tko se rastane sa svojim partnerom mora biti priveden i premješten u hotel u kojem će pronaći novog partnera. Ipak, ako to ne uspiju u kratkom vremenskom razdoblju, bit će pretvoreni u životinju po vlastitom izboru, a zatim pušteni u prirodu. Kao što je slučaj s ostalim likovima Lanthimosovih filmova, ljudi koji su zbog rastanka s partnerom premješteni u ustanovu s jasnim pravilima slijepo prihvaćaju svoju sudbinu, a ta pravila odlučuju slijediti bez kritike.

Ipak, The Lobster se donekle odmaknuo od ovog obrasca. Naime, u trenutku buntovne volje protagonist odluči napustiti hotel i pridruži se skupini samaca, a zatim upravo među njima pronađe ženu u koju se zaljubi. Yorgos Lanthimos na radikalan način pristupa temama ljubavi, usamljenosti i pritiska koji se nameće suvremenom društvu dok ljude i sami ne počnemo promatrati isključivo kroz prizmu ostvarenih ili neostvarenih romantičnih odnosa.

The Lobster je režijski i vizualno minimalistički film premda je ekstreman u svom alegorijskom prikazu samoće kao jednog od najvećih ljudskih strahova.

 

5. The Killing of a Sacred Deer (2017.)

Dvije godine kasnije, Lanthimos je snimio jedan od svojih najambicioznijih filmova, ponovno u internacionalnim i komercijalnim okvirima. The Killing of a Sacred Deer je psihološki triler s elementima horora i autorefleksivne satire i film u kojem je Lanthimos do sada s najviše satire pristupio konceptu žanra. Film započinje krupnim planom otvorene operacije srca koju izvodi sam protagonist. Figura kirurga predstavlja gotovo božansku kontrolu nad drugim životom, ali ta moć uskoro u potpunosti pripadne dječaku čiji je otac preminuo tijekom operacije. Nakon što dječak od kirurga zauzvrat zatraži da žrtvuje člana svoje obitelji, u priču se upletu nadnaravne sile kojima se niti protagonist niti njegova obitelj ne mogu oduprijeti.

The Killing of a Sacred Deer dekonstruira antički mit i Euripidovu Ifigeniju u Aulidi, a bavi se temama slobodne volje, sudbine i žrtve. Premda Yorgos Lanthimos dekonstruira mit, to čini u suvremenom, američkom okruženju koje, bez obzira na prepoznatljive ambijente i krajolike, više nalikuje snovima nego stvarnosti. Interakcije likova su ponovno zastrašujuće mehanizirane, hladne i otuđene, a svaka nada za bijegom od sudbine se gubi u antiklimaktičnom prepuštanju slučaju. The Killing of a Sacred Deer je vizualno minimalističan i stiliziran, njegovi su prostori monumentalni, a ponovno statična kamera ih kroz totale kontrastrira s krupnim kadrovima.

Yorgos Lanthimos je ovim filmom ponovno definirao svoje otuđene svjetove, mehaničke likove i svoju zanimaciju za osnovne ljudske emocije i patnje.