Svaka je povijest selektivna u većoj ili manjoj mjeri, pa tako i povijest moderne popularne glazbe, a uvjerljiviju potvrdu takve teze od dokumentarca “Summer of Soul (… or, When the Revolution Could Not Be Televised)”, redateljskog prvijenca Ahmira “Questlovea” Thompsona iz 2021. godine, teško da je moguće zamisliti.
Drugi dio naslova dokumentarca – referenca na čuvenu pjesmu jazz glazbenika i pjesnika Gila Scotta-Herona – ne može biti eksplicitniji. Naime, u ljeto 1969. godine, istoga ljeta kada je održan i Woodstock, u Mount Morris Parku u njujorškom Harlemu održan je i Harlem Cultural Festival. Tijekom šest uzastopnih vikenda, uz visoku razinu logističke improvizacije i nisku razinu financijskih sredstava, u Harlemu je na jednom mjestu okupljeno sve ono najbolje i najvažnije iz suvremenog afroameričkog popa.
Pozornicom – koja zbog minimalnog budžeta nije mogla biti adekvatno osvijetljena, pa je postavljena prema zapadu, prema snažnom ljetnom suncu – prodefilirali su B.B. King, Nina Simone, Stevie Wonder, Sly and The Family Stone, The Staple Singers, Mahalia Jackson, što je samo komadić lineupa festivala za kojeg do prije nekoliko godina ni sam redatelj dokumentarca nije znao da se ikada održao.
Ukratko, Hal Tulchin, iskusni američki TV redatelj, bio je originalno zadužen da kamerom zabilježi cijelu stvar. Ideja je bila da se materijal kasnije pretvori u glazbeni dokumentarac koji bi stajao bok uz bok klasicima poput “Woodstocka”, “Monterey Popa” ili “Gimme Shelter”. Dio materijala prikazan je do kraja godine na CBS-u i PBS-u, ali, u nedostatku bilo kakvog komercijalnog interesa od strane producenata, trake su završile u podrumu, gdje će provesti idućih pola stoljeća. “Pokušali smo čak reklamirati materijal i pod naslovom Crni Woodstock”, govori Tulchin u filmu, “ali nismo imali uspjeha.”
Kada je pedesetak godina kasnije Questlove saznao za festival i kada je osigurao pristup materijalu, odlučio je ispričati priču koja je do sada ostala neispričana. Rezultat je jedan od najboljih glazbenih dokumentaraca u povijesti. Redateljska je logika jednostavna i učinkovita; glazbeni materijal u užem smislu riječi, snimke samih koncerata kojima je prisustvovalo i po 300.000 ljudi, dominantno iz afroameričke zajednice, prekida se intervjuima s glazbenicima i posjetiteljima festivala. Naglasci pak nisu samo na glazbi, iako je riječ o trenutku u kojem se afroamerički pop iz komercijalnog fenomena transformira u (polu)legitimnu umjetničku formu, što se najbolje vidi na primjerima nastupa Stevieja Wondera i Slya Stonea.
Društveni kontekst, drugim riječima, također je učinkovito skiciran. Ubojstva Medgara Evansa, Malcolma X-a i, posebno, Martina Luthera Kinga Jr.-a, podloga su za susret glazbenog i političkog. “Are you ready to do what’s necessary?”, pitanje je koje Nina Simone postavlja s pozornice, a nije teško pogoditi da se pitanje ne odnosi na ples ili dobar provod. “Are you ready to smash white things, to burn buildings, are you ready?”
Također, jedan od vikenda festivala poklopio se i sa slijetanjem na Mjesec – u film su ubačene originalne reakcije bijelih i crnih Amerikanaca na taj povijesni događaj, a razlike u reakcijama nije teško primijetiti. Dok su reakcije bijelih Amerikanaca optimistične i beziznimno pozitivne, u drugom je kampu vladao nešto niži stupanj entuzijazma. “Možda da nešto od tog novca usmjerimo i prema Harlemu?”, pita se jedan od posjetitelja. Ukratko, s glazbom kao glavnim motivom i konceptom alternativne povijesti kao osnovnim redateljskim okvirom, “Summer of Soul” u manjoj je mjeri film o zaboravljenom festivalu i u većoj o formativnom trenutku suvremene afroameričke kulture.
Za kraj, teško je ne primijetiti i određenu dozu ironije u načinu na koji je film na koncu proizveden i distribuiran. Jer, revolucija je uz ozbiljnu odgodu ipak uspjela završiti na ekranima, i to zahvaljujući platformi Onyx, inače u vlasništvu američke korporacije Disney. Ustupak se, međutim, isplatio, u svakom smislu.
