U jednom nadrealnom i okrutnom svijetu, između utopije i distopije, rođena je Bella Baxter, Lanthimosovo ubogo stvorenje. Samo Bellino postojanje u svijetu koji fundamentalno ne zna, ali ni ne želi naučiti voljeti žene bilo je buntovan čin, što se, uostalom, zapravo ni ne razlikuje od stvarnosti. Prvo postojanje Belle Baxter bilo je u romanu Alasdaira Graya iz 1992. godine, a Lanthimos i Tony McNamara su ovu postmodernu subverziju Frankensteina pretvorili u eklektičnu i fantastičnu coming–of–age odiseju.
Poor Things je do sad najambiciozniji Lanthimosov film, istovremeno kompleksan i nepretenciozno humorističan, a započinje kao crno–bijela drama o Bellinom odrastanju. Bella, beskrajno znatiželjno ubogo stvorenje, uči vladati svojim – odraslim – tijelom i verbalno se izražavati. Upravo su u ovom dijelu posebno artikulirane sofisticirane performativne nijanse u izvedbi Emme Stone – Bella ne ovladava samo vlastitim tijelom, nego i svakim prostorom u kojem se nalazi. Njezino fizičko i mentalno samoostvarenje se pritom odvija u vrijeme nedefinirane, “paralelne”, prošlosti i u stiliziranim europskim metropolama u čijim su urbanim kulisama isprepleteni gotika, art nouveau i viktorijanski punk. Lanthimosovu distorziranu sliku prošlosti slijede distorzirane filmske leće upravo jer su svi fragmenti Belline stvarnosti jednako distorzirani patrijarhalnim normama.
Bella Baxter živi u tijelu vlastite majke – naravno, ne vlastitom odlukom. Naime, tu odluku da mladu i nesretnu ženu – ženu koja je jednom sama odlučila umrijeti – svojim eksperimentom održi na životu je za Bellu donio Godwin Baxter (Willem Dafoe). Dakle, u svrhu njegove znanstvene i empirijske znatiželje, Bella nije izgubila samo autonomiju nad vlastitim tijelom, nego i pravo da prestane živjeti. Poor Things se, na razini metafore, bavi povijesnom ulogom žene i problemom ženske pripadnosti muškarcu, neovisno radi li se o njezinom ocu ili partneru.
Upravo su kroz fizičku, intelektualnu i seksualnu emancipaciju Belle Baxter izazvane arhetipske patrijarhalne norme utjelovljene u muškim likovima. Neovisno o vlastitim moralnim vrijednostima i željama, svaki muškarac u određenom smislu želi ograničiti Bellinu slobodu – jednom je to Godwin pod čijim je zaštitničkim krilom Belli onemogućen izlazak iz njegove vile, a zatim Duncan (Mark Ruffalo) koji njezine izlaske doslovno onemogući odlaskom na krstarenje brodom. Ipak, Bella ostane beskompromisno odana svojim odlukama i zato svojim upoznavanjem s europskim elitizmom, seksualnim odnosima i filozofskim studijama nadilazi višestruke manifestacije vlastite opresije. Iako je u istraživanju svoje seksualnosti naivna – ona to čini bez srama – subverzijom “male gazea“, čak i tijekom prostitucije, ona ima kontrolu nad svojim iskustvom.
Poor Things je beskonačnu znatiželju Belle Baxter učinio besmrtnom – ona postoji i živi u filmskom jeziku i ne može se, kao ni sama Bella, ušutkati ili podrediti. Dok Yorgos Lanthimos svojom konceptualnom vizijom na momente zalazi u parodizaciju arthouse filma, Bella Baxter izaziva opresivne norme u društvu oblikovanom trulom patrijarhalnom tradicijom i kapitalističkom hijerarhijom.
U vrijeme kad su uvrnute društvene satire omiljene među filmskom publikom, Poor Things bi na nadolazećim nagradama Akademije mogao – odnosno trebao – biti jednako uspješan kao i na svom dosadašnjem ceremonijalnom maratonu, a dobio je nominacije za čak 11 Oscara. Čak neovisno o njezinom prethodnom i potencijalnom novom kritičkom uspjehu, priču o Belli Baxter čini se nemoguće ne voljeti, posebno u svijetu koji još uvijek uči voljeti beskompromisno hrabre žene.
Dunja Ivezić
