Robert Plant (with Suzi Dian)
Saving Grace
(Nonesuch, 2025)
Ako se Led Zeppelin – uz ostalo – smatraju rodonačelnicima metala, nitko u toj konstataciji ne nalazi manje zadovoljstva od njihova nekadašnjeg frontmena: ustvari, Robert Plant prezire metal, odbojan mu je i hard-rock, a u svojoj je samostalnoj karijeri bezbroj puta, podjednako riječima i djelom, učinio otklon od svojih vrištećih ishodišta – svih osim onih akustičnih, kakvih je itekako bilo na albumima Zeppelina (osobito na trećem). Kako vrijeme odmiče a solo-projekti se nižu, postaje sve jasnije da se 77-godišnji veteran najugodnije osjeća u svim oblicima angloameričke i svjetske korijenske muzike – mijenjaju se tek suradnici i suradnice, a glazba poprima sve intimniji i suptilniji karakter.
Drugim riječima, Plant nije tip glazbenika koji će živjeti od stare slave. U godini kad epohalni LP Physical Graffiti – najbolji album Zeppelina i jedan od tri najbolja dvostruka albuma u povijesti rocka – “proslavlja” pedeseti rođendan, Plant potpisuje Saving Grace, još jedno intimno, folkom i bluesom protkano ostvarenje ispunjeno pomno selektiranim obradama. Točnije, supotpisuje, jer na ovitku uz njegovo, manjim slovima stoji i ime Suzi Dian, a album je dobio naziv po bendu s kojim Plant nastupa već šest godina, a koji osim Dian na vokalima, uključuje još nekoliko vrsnih glazbenika, lokalnih imena iz unutrašnjosti Engleske s kojima je svirao u posljednje vrijeme: gitarist Tony Kelsey, bendžoist Matt Worley, bubnjar Oli Jefferson i čelist Barney Morse-Brown.
Naravno, profinjen vokal Suzi Dian ima ulogu koja je pripadala Alison Krauss na dva sjajna suradnička albuma s Plantom – Raising Sand i Raise the Roof. Dian pjeva s podjednakom količinom topline i emocionalne unesenosti koja je potrebna da bi se izvele pjesme kalibra “Ticket Taker” (iz opusa grupe Low Anthem) ili pak “Too Far From You” američke kantautorice Sarah Siskin. Obožavateljima klasičnog rocka najpoznatijom će zazvučati uvodna “Chevrolet”, bluzirani standard s koautorskim potpisom Memphis Minnie koji je sredinom 1960-ih adaptirao i proslavio Donovan pod nazivom “Hey Gyp (Dig the Slowness).” Plantovi bliskoistočni utjecaji, pomiješani s folkom, rockom i psihodelijom isplivali su u izvrsnoj “Everybody’s Song” (original grupe Low), dok se staroj ljubavi, folk-rocku sa Zapadne obale, odužio fantastično sugestivnom obradom sjetne balade “It’s A Beautiful Day Today” grupe Moby Grape.
U svim izvedbama sastav djeluje usvirano, bez obzira je li riječ o suvremenom ili arhivskom materijalu, a očito je da se Plant u ovom okruženju osjeća relaksirano – do te mjere da je glavni vokal u interpretaciji gospel-bluesa “Soul Of A Man” Blind Willyja Johnsona prepustio Worleyu. Ovaj ju je izveo sugestivno i autoritativno, ali Plantov pečat osjeća se na cijelom albumu bez obzira na to tko u kojem trenutku preuzima mikrofon. Općenito, Saving Grace je ugođajem tmuran i meditativan album, većinom sporog tempa, a nerijetko i zlokobne atmosfere, poput neke gothic-knjige sastavljene od mnogo labavo povezanih poglavlja. Ali to mu je prije vrlina nego mana.
