U organizaciji kreativne platforme Ponta Lopud od 29. do 31. kolovoza u vrtu hotela Grand na Lopudu će se, drugu godinu za redom, održati Ponta Lopud Jazz Festival. Uz pjevačicu Thanu Alexu, koja je suosnivačica i umjetnička direktorica Festivala, kao izvođači i predavači na glazbenim radionicama bit će ugledni jazz umjetnici: Nicola Zuraitis, Antonio Sanchez, Michael League, Linda May Han Oh i Kenny Werner. Prilika je to da se prisjetimo Kennya Wernera, slavnog jazz klavirista, kroz razgovore koje smo vodili prigodom njegovih nastupa 2008. u Jazz ciklusu Lisinski/HDS i 2012. na festivalu Jazz.hr/jesen u Zagrebu te 2019. na Nišville Jazz Festivalu u Nišu.
Misterij zvuka
Razgovarao: Davor Hrvoj
Werner je glazbenik kojeg iznimno cijene upravo glazbenici, ali i kritičari. Zato je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, te su zato mnogi ugledni jazzisti svirali u njegovim sastavima i na snimanjima albuma, među ostalima Jack DeJohnette, Joe Lovano, Dave Douglas, Dave Holland, Billy Hart, Antonio Sanchez, Randy Brecker, Chris Potter… Zato je tijekom karijere ostvario važne suradnje s cijenjenim brazilskim glazbenicima i američkim jazzistima svjetskoga glasa, poput Tootsa Thielemansa, Leeja Konitza, Toma Harrella, Archieja Sheppa, Marije Schneider i drugih. Pored toga, kao gost – solist, skladatelj i aranžer – surađivao je s mnogim svjetskim jazz orkestrima, a bio je stalni član glasovitog Mel Lewis Orchestra, za koji je skladao i pisao aranžmane.
Možete li, kao glazbenik ogromna iskustva, reći u čemu je suština jazza?
Suština jazza leži u improvizaciji; ne u stilu, nego u improvizaciji. Jazz zamišljam kao glazbu koja se bazira na raznovrsnosti. Bilo koja vrsta improvizacije na bilo kojem jeziku za mene predstavlja neku vrstu jazza. Slušao sam bugarske glazbenike kako improviziraju spajajući svoju glazbu s jazzom. Oni to mogu raditi samo u kontekstu jazza. Ne mogu zamisliti da improviziraju s bečkom glazbom, klasikom. Samo jazzisti mogu improvizirati s drugim vrstama glazbe. Indijski glazbenici ne mogu naučiti svirati jazz, ali jazzisti mogu naučiti teoriju i barem približno shvatiti kako svirati s indijskim glazbenicima, zato što jazzisti svoju glazbu proučavaju sa stanovišta ritma, harmonije i melodije, te se s lakoćom prilagođavaju. Ali kad netko svira klasičnu, bugarsku, indijsku ili folk glazbu, nije važno da nauči isto što i vi. Ni vi ne morate naučiti kako oni sviraju, no jazzistima je u prirodi da proučavaju, upijaju i razvijaju druge vrste glazbe. Tako nastaju spojevi kao što su brazilski jazz, bugarski jazz, indijski jazz. Bit jazza sadržana je u biti jazz svirača. Jazz nije ništa; važni su glazbenici. Kad me pitaju kako gledam na budućnost jazza, odgovaram da ne marim za to; zanima me kakva će biti budućnost jazz glazbenika. Sve je sadržano u izrazu nekog svirača. Nikad nisam bio zainteresiran za institucionalnu podršku jazzu, kao što nisam zainteresiran za podršku religijskim institucijama. Ne vjerujem u to. Vjerujem u nadahnuće, individualizam i osobnost. Kroz mene progovaraju svi različiti utjecaji, uključujući emocije, duhovnost, filozofiju, seks… Sve to izražavam koristeći jezik koji je povezan s jazzom. U tome je veličina jazza. Ništa me ne može odvojiti od toga. Poželim li svirati folk, mogu to učiniti.
Suština jazza leži u improvizaciji; ne u stilu, nego u improvizaciji
Možemo li, uz improvizaciju, spomenuti slobodu kao važan element u vašem sviranju?
Da, ali važna je i disciplina. Bez discipline je nemoguće svirati većinu glazbe. Moguće je jedino improvizirati, ali na vrlo ograničen način. U disciplini o kojoj govorim moguće je raditi sve na području ritma, harmonije i melodije. Radi se o učenju čim više toga vezanog uz ritam, melodiju i harmoniju. Jazz je poput joge, a jedan od slogana joge je “bezobličnost u obliku”, ili pak “sloboda unutar discipline”. Nisam stručnjak za jogu, ali mislim da ima puno sličnosti s jazzom. Uživam u učenju sve većeg broja disciplina. Upijam, učim i dozvoljavam da sve to progovara kroz mene. Prepuštam se filtriranju onoga što ispunjava moj duh. To je poput djelovanja vjetra na jedrenje. Jedrenje je disciplina, a vjetar je nadahnuće.
Vaše jedro je otvoreni poklopac glasovira. Kako vjetar koji napinje to jedro djeluje na vašu posadu i vašu umjetnost?
Važno je da slušamo jedni druge, svirajući bez forme, s uvjerenjem da će nas to dovesti do glazbe u kojoj se želimo sjediniti. To možemo zahvaljujući slobodi, a drugo značenje slobode je sloboda uma, čak i kad sviraš glazbu koja ima formu. Neki se glazbenici oslobađaju dok sviraju glazbu u nekoj formi. Najviše volim takve glazbenike: one koji mogu svirati formu, ali mogu i istraživati, udaljujući se sve više od forme, dok ju još uvijek sviraju. Tako skladbu mogu koristiti kao osnovu za slobodnu improvizaciju. Ako niste maštoviti, do iznemoglosti ćete svirati temu, što je također u redu, ali to nije nešto što ja želim raditi.
Želite li reći da to tada više nije umjetnost?
Ne želim reći da to nije umjetnost. Neću definirati pojam umjetnosti ni za koga drugoga, mogu reći jedino što mene potiče u pronalaženju novih načina za sviranje iste skladbe. Za druge glazbenike to može biti nešto drugo. Umjetnost se doživljava subjektivno. Nitko ne može odrediti što je umjetnost za nekoga drugog. Ne vjerujem u to.
Niste spomenuli da vas nadahnjuju neki jazz glazbenici, iako ste nekima posvećivali svoje skladbe.
Nedavno sam s Brussels Jazz Orchestrom snimio big band album koji sam posvetio Bobu Brookmeyeru. Učinio sam to jer me on nadahnuo da počnem skladati za jazz orkestar. Kao instrumentalist, u mladim danima sam se nadahnjivao nekim pijanistima. Keith Jarrett je snažno utjecao na mene. Herbie Hancock me istinski nadahnjivao jer svira tako slobodno. Čak i kad svira temu, svira slobodno. To obožavam kod njega. Danas ne skladam nadahnut drugim glazbenicima. Kako postajem stariji, takvo nadahnuće sve više pronalazim unutar sebe. Kako vrijeme prolazi, sve više učim o sebi i to iskustvo izražavam kroz glazbu. Sve manje se nadahnjujem onim što rade drugi glazbenici, a sve više onim što pokreće moju nutrinu, iako ono što pokreće moju nutrinu nema veze s glazbom. Radi se o osobnim stvarima, poput strasti, senzualnosti, duhovnosti, mentalne znatiželje ili duhovitosti. Tada glazba postaje osobnija; nije više ovisna o glazbi, nego o osobnim sklonostima ili nesklonosti, težnjama i ostalim stvarima koje te nadahnjuju da ideš naprijed. Više me nadahnjuje život nego drugi glazbenici.
Kako u svojim sastavima uvijek uspijevate okupiti vrhunske glazbenike?
Između “all star” benda i benda sastavljenog od vrhunskih glazbenika, uvijek ću odabrati bend sastavljen od vrhunskih glazbenika, jer lakše ostvarujemo međuigru. To su majstori koji su usvojili osnove, ali kad sviramo možemo na to zaboraviti, svirati neopterećeno. Glazbenici također moraju biti maštoviti. Takvi podižu vrijednost odnosa. Ne volim svirati s onima koji sviraju samo ono što je zadano, jer tada ja ne mogu svirati kako želim. U tome nema uzbuđenja. Dosadno je. Uz sebe trebam glazbenike koji nisu samo tehnički potkovani, nego imaju divne zamisli. Tada mogu uzvratiti, referirati se na njihove zamisli, a to glazbu čini zanimljivom. Ponekad je s “all star” bendovima problem što su svi možda zvijezde, ali nikad nisu svirali zajedno glazbu. Zapravo, “all star” bendovi uglavnom ne vježbaju, barem ne puno. Samo odaberu glazbu, pa svi pokušavaju biti zvijezde. Potrebno je ostvariti nekoliko preduvjeta. Samo na glazbenoj razini, moraju biti stručnjaci koji znaju odsvirati sve, da ne moramo razmišljati o tome ubrzava li netko ili usporava… Također moraju imati bujnu maštu, a dobro je ako imaju i smisao za humor. Smisao za humor je jako važan. Ponekad je svirka prosječna, zatim netko ispali neku glazbenu pošalicu i svi se razbude.
Ne volim svirati s onima koji sviraju samo ono što je zadano, jer tada ja ne mogu svirati kako želim. U tome nema uzbuđenja. Dosadno je.
Važna je i spontanost, kao i telepatska komunikacija, što možete ostvariti jedino ako svirate s dugogodišnjim suradnicima?
Telepatsku komunikaciju možete ostvariti i s nekim koga nikad niste sreli, ali oboje morate biti spremni na sve glazbene mogućnosti. Tada, iako se glazbenici prije nisu sreli, jedan prepozna nešto što je započeo drugi i pridruži mu se. Naravno, lakše je ako se poznaju, ali to više nije telepatsko, jer možemo znati što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Prava telepatska komunikacija je intenzivnija i autentičnija ako je ostvarena između stranaca, jer ne možeš znati što će onaj drugi učiniti ako o njemu ništa ne znaš. Poznajete li formu skladbe, možete se kretati u bilo kojem smjeru, ali svi će znati u kojoj formi sviraju. To se doima kao telepatska komunikacija, ali zapravo je još uvijek uvjetovano uvježbavanjem.
Možemo li s vašom glazbenom filozofijom povezati naslov jednog vašeg albuma, A Delicate Balance?
To je album koji sam snimio s Jackom DeJohnetteom i Daveom Hollandom. Kad su u medijima počeli govoriti o klimatskim promjenama, prirodi, globalnom zatopljenju, susreli smo se s pojmom osjetljive ravnoteže. Taj pojam možemo primijeniti i na funkcioniranje ljudskog tijela. Sve funkcionira na principu osjetljive ravnoteže. Priroda funkcionira na tom principu. Ljudi se uznemiravaju na spominjanje osjetljive ravnoteže prirode, mijenjanja temperature mora, kiselih kiša. Taj se pojam također odnosi na groove, majstorstvo, virtuoznost, ukus prema jazzu. Sve je to blisko pojmu osjetljive ravnoteže; pomislio sam da bi činilo dobar naziv za album, jer govorimo o prirodi, a u prirodi postoji uravnoteženost. Jazz je, poput prirode, sazdan od krhke ravnoteže između mnogo toga: između suvremenog pristupa u sviranju i ukorijenjenosti u formi, između umjetnosti i tehnike, između…
Tradicije i suvremenog.
Tradicije i suvremenog, osobnog i univerzalnog… U današnje doba glazbu čini uzbudljivom upravo to što se temelji na finoj ravnoteži. Osjetljiva ravnoteža omogućuje da ritmovi dobro zvuče, jer upravo u tom području postoji opasnost od pretjerivanja. Sve u glazbi temelji se na osjetljivoj ravnoteži. Dobro potkovani glazbenici odlično će se snaći u problematici delikatne ravnoteže. Kako sazrijevaju, glazbenici postaju mudriji i sve više pažnje poklanjaju prirodi, a sve manje se opterećuju umjetnošću. Tada njihova umjetnost postaje prirodnom.
Kako poznavanje cjelokupne tradicije jazza koristite u kreiranju suvremene glazbe zasnovane na tim načelima?
Počeo sam s tradicijom. Još uvijek je volim i poštujem, ali danas prilikom stvaranja ne mislim na nju. Kad skladam ili sviram glazbu, više ne mislim o glazbi. Razmišljam o energiji, a to se ne može definirati. Zamišljam note posložene na određeni način. Gledate li u nebo vidite različite formacije zvijezda. Note vidim na isti način. Promatram ih i vidim kakve obrasce oblikuju. Više ne gledam na note kao takve. Više ne pridajem takav značaj tradiciji kao prije. Ne razmišljam o tome da bih nešto morao obojiti bluesom, jer blues je tradicija. To mi više nije važno. Važno mi je pronaći nešto što će me iznenaditi. Tradicija više ne igra važnu ulogu u mojem svjesnom umu. Ona je jednostavno prisutna, jer sam, učeći o glazbi, usadio tradiciju u svoju svijest. U mojim će se skladbama osjetiti ponešto od onoga što tradicija sadržava, ali nisam jedan od glazbenika koji svjesno skladaju ili improviziraju s tradicijom u mislima.
Razmišljate li na isti način o tehnici sviranja?
Naravno, više ne moram misliti na tehniku dok sviram.
Kako vam je u usvajanju tehnike pomogla Madame Chaloff?
Uvijek sam bio duhovna osoba, a to je bila i ona. Imala je sposobnost da svoju duhovnost prenese izravno na dodir tipke. To je uspijevala zahvaljujući određenom stanju uma. Ona se s glasovirom povezala na vrlo opipljiv način. Svoj filozofski i duhovni stav uspjela je prenijeti na dodir glazbala. Kad bih udario tipku, ako ton nije zvučao puno, ona bi mi pokazala kako postupiti da se tipka ponaša drukčije. Šest mjeseci vježbao sam kako odsvirati jednu notu, a kad je rekla da sam dobar i da možemo prijeći na drugu notu, gotovo sam doživio srčani udar. No prešli smo na drugu.
Je li se njezin način podučavanja temeljio na ruskoj pijanističkoj školi?
Ne, bila je to mistična škola. Više smo se bavili misterijom zvuka nego repertoarom.
Kako sami vježbate?
Moje je sviranje tijekom vježbanja posve drukčije od onog na nastupima. Kad vježbam, usredotočujem se na usavršavanje tehnike, točnosti i ritma. Ritam je važan jer me oslobađa. Kad sam na turnejama moj ritam nije toliko lepršav jer sam na neki način sputan. Siguran sam da ne biste željeli slušati ono što sviram kod kuće. Tada se u potpunosti posvećujem vježbanju ritma i tehnike. No kad nastupam, nema tehničkih ograničenja, ne razmišljam o tehnici. Ne želim da mi to odvlači pozornost. Želim stvarati glazbu na osnovi trenutnog nadahnuća, a nadahnuće se ne može uvježbati. Volim svirati za ljude. Čak ne volim svirati ni kod kuće, ako me nitko ne sluša. Punim se energijom osoba koje me slušaju. Tada se osjećam kao da negdje putujem. Naravno da najviše volim svirati pred publikom.
Koja djela izvodite za publiku?
Uglavnom sviram skladbe sa svojeg novog albuma, Balloons. Vlastite skladbe, osim standarda “If I Should Lose You”, u mojem aranžmanu, koji nije na tom albumu. Ponekad odsviram još jedan ili dva standarda, kao i, primjerice, Hedwig’s Theme, neobičnu pjesmu iz filma Harry Potter.
Što za vas – za razvijanje vaše glazbe – znači mogućnost sviranja tih skladbi kroz dulje razdoblje s istim glazbenicima?
Upravo se o tome radi: o razvijanju glazbe. Osim toga, svi se bolje osjećaju svirajući sa stalnim suradnicima koji su upoznati s glazbom koju netko želi svirati. Volim svirati iste skladbe, jer ako uz sebe imam kreativne glazbenike, oni neprestano mijenjaju glazbu, provode nove zamisli. Kad smo prošli put nastupali na turneji s ovim sastavom, svirali smo drukčije nego ikad prije. Doista smo istraživali. Bilo je fantastično!
Koje vas skladbe mame na istraživanje?
Teško je reći. Svaka je skladba poput drukčijeg filma, a svaki film ima drukčiji smisao.
Što potiče vaše autorsko stvaralaštvo?
Želim skladati djela u kojima će biti puno prostora za komunikacijsku energiju, da djeluju na slušatelje kao da gledaju film. Kao kad si u kinu i gledaš film; nisi u stanju misliti ni o čemu drugom, potpuno si obuzet filmom. Svojim bih skladbama volio ostvariti okružje u kojem će se slušatelji osjećati na isti način, kao da su u filmu, kao da slušajući skladbu postaju dijelom toga svijeta i zaboravljaju uobičajene probleme. U tim nastojanjima nadahnjuje me puno toga. Ponekad je to poruka. Često dođem do neke zamisli slušajući glazbu. Moje skladbe često nastaju posve slučajno. Počnem se poigravati notama ne znajući kamo će me odvesti. Nastavljam tu igru s notama sve dok mi one nešto ne sugeriraju. Tada se udubljujem u određenu skladbu. Ne počinjem svirati s nakanom da ću napisati djelo. Započinjem poigravanjem s notama. Tek kasnije one postaju djelo, uobličuju se u formu, nude mi da ih prihvatim kao neko djelo koje poslije razvijam do konačnog oblika. Ustvari, značenje djela pojavljuje se kasnije. Neki drugi put skladam vođen jedino svojim srcem. Na koncertu ćete čuti razlike među mojim djelima. Neka su nastala kao rezultat znatiželjnog uma, a neka dolaze iz mojega srca. Mislim da ćeš na koncertu osjetiti razliku. Volim da glazba dolazi iz srca, ali također volim da je proizvod uma. Volim se kretati između jednoga i drugoga.
Kad ste rekli da se poigravate notama, kao da ste htjeli naglasiti da vaše skladbe nastaju iz improvizacija. Možemo li to tako reći?
Ne, ne. Improviziram tijekom skladanja. Tijekom skladanja poigravam se notama i zapisujem ih, ali zapravo ne znam gdje će one završiti. Poslije, na koncertu, upravo zato što se jako dobro poznajemo i zato što jako dobro poznajemo glazbu, počinjemo svirati slobodno s namjerom da ćemo možda stići do te skladbe koju smo prije naučili i da ćemo se združiti u njoj.
Želim skladati djela u kojima će biti puno prostora za komunikacijsku energiju, da djeluju na slušatelje kao da gledaju film. Kao kad si u kinu i gledaš film; nisi u stanju misliti ni o čemu drugom, potpuno si obuzet filmom.
Za skladanje vas nadahnjuju i određene osobe, uglavnom glazbenici. Jedan od njih je Billy Hart. Niste li skladbu Jabali napisali upravo za njega?
O da, jesam. Napisao sam tu skladbu s njim u mislima. Često sam svirao s njim, ne toliko s mojim sastavom, nego obojica kao članovi skupina drugih glazbenika, primjerice Toma Harrella i mnogo drugih, različitih glazbenika. Obožavam ga, volim njegov zvuk, osjećaj za glazbu. S njim sam iznimno blizak. Zato sam za njega napisao skladbu i snimio ju s njim za album Beauty Secrets. Neko sam vrijeme vodio trio u kojem su uz mene svirali kontrabasist Drew Gress i bubnjar Billy Hart. Tu sam skladbu napisao s namjerom da ju on svira; nazvao sam ju po njemu. Da, ponekad skladbu nazovem po nekome. To je bio taj slučaj. Napisao sam ju prije petnaest godina i često sam ju izvodio sa svojim triom.
Kako je došlo do toga da upravo vi skladate djelo posvećeno Dukeu Ellingtonu i dirigirate tijekom izvedbe?
To je bilo u katedrali Sv. Ivana Božanskog u New Yorku. Tada sam bio vrlo mlad. Nećak Dukea Ellingtona me zamolio da to napravim. On je trebao to skladati, ali na kraju je zamolio mene. Poslije je pokušao dirigrati izvedbom, ali ni to nije išlo, pa sam naposljetku ja dirigirao. Svirali smo prije Count Basie Banda. Nakon nastupa, u garderobi sam se susreo s Countom Basiejem koji mi je rekao: “Čovječe, ova publika večeras neće čuti ništa bolje od toga što ste vi svirali!” Tada je krenuo na vlastiti koncert. To me ohrabrilo da nastavim. Kad je netko toliko mlad i to mu kaže netko toliko važan kao, primjerice, Ornette Coleman ili Bob Brookmeyer, to je potvrda da je na pravom putu. Bilo je to predivno iskustvo. Count Basie je slušao i pohvalio to što sam napravio.
Kako vas je to ohrabrilo da pišete aranžmane?
Oduvijek sam želio da moja djela zvuče bigbendovski, poput glazbe Thada Jonesa ili Boba Brookmeyera. Na taj sam način počeo, a nakon nekog vremena nastojao sam da big band ili jazz orkestar prenese moju osobnu izražajnost. Svojim učenicima govorim da moraju učiti o glazbi, da moraju čim više naučiti o glazbi, ali da će se s vremenom sve više udaljavati od glazbe, koristiti glazbu kako bi izrazili nešto osobno. U vrijeme kad sam snimio album Institute of Higher Learning više nisam pisao glazbu kao Bob Brookmeyer ili Mel Lewis. Skladao sam na osnovi osobnih zamisli. Pri improviziranju težim ostvarenju onih zamisli koje me nadahnjuju. Danas kad skladam za jazz orkestar, težim ostvarenju zamisli koje me vode, ali radim to jednako kao kad skladam za mali sastav: počinjem s notama ne znajući što ću skladati, a tek negdje oko sredine procesa spoznam kakvo bi to djelo moglo biti. Mnogi od samog početka imaju zamisao koje se žele držati. Ja ne mogu pisati glazbu tako. Ako imam ideju od samog početka, za mene je previše predvidljivo. Radije se poigravam notama i sviram ih sve dok sam sebe ne iznenadim, što je nagovještaj teme koju poslije uobličujem u glazbeno djelo. Tako ostvarujem djela koja nisu predvidljiva. To je razumljiv razlog, jer ja ih ne mogu predvidjeti.
Zašto obožavate brazilsku glazbu?
Upravo sam se vratio iz Brazila. Bio sam iznimno počašćen jer sam svirao s Hermetom Pascoalom.
On je moj idol.
I moj. Dobro se poznam s njim, još otkako me prije dvadeset godina posjetio. Tada je nastupio u New Yorku, a ja sam svirao s Joyce Moreno. Ona je prije također svirala s njim. Dovela ga je u moj dom. Priredio sam obilan ručak, a na meniju su bili plodovi mora i pivo. Podsjetio sam ga na taj susret, razgovarali smo. Tijekom nastupa rekao je nešto na portugalskom. Nisam razumio jezik, ali shvatio sam da me pozvao da sviram s njim. Svirali smo Autumn Leaves, kao i prvi put u Americi. Kad je došao k meni, tamo je bila i moja šestomjesečna kćer. Sjedila je na stolu. Nikad nije doživjela tako nešto. Gledao je u nju i počeo pjevati, a nakon toga je napisao skladbu. Kod brazilske glazbe volim to što dolazi iz srca, te ljepotu melodije i akorde. Akordi su predivni. U glazbi inače volim nepredvidivost, ali tu glazbu volim svirati na uobičajen način. Ne sviram ju na način suvremene brazilske glazbe, nego na jobimovski, brazilski način. Sviram ju onako kako su je Brazilci svirali 1954. godine. Obožavam to, iako to ne radim kad je u pitanju moja glazba. Sviram tako kad nastupam s Tootsom Thielemansom, a on predivno svira tu glazbu. To je jedini glazbeni žanr u kojem razmišljam tako. O glazbi ne razmišljam sa stanovišta stilova. Kad me netko pita kako mi se sviđa bebop ili free jazz, to mi ne znači ništa. Važno mi je tko svira. Ne mogu reći sviđa li mi se bebop, nego sviđa li mi se neki glazbenik. Reggae – ne znam, možda to mrzim – ali tko svira? Jedino kad je riječ o brazilskoj glazbi znam da je u pitanju glazbeni žanr koji volim.
Što suradnje s Oscarom Castro-Nevesom ili Airtom Moreirom, također Hermetovim suradnicima, znače za vaše stvaralaštvo?
Da, svi su svirali zajedno. Imali su uzbudljiv kvartet sa Sivucom, još u pedesetima. Bio je to avangardan kvartet. Svirao sam s Oscarom i Tootsom. Divan trio: Oscar, Toots i ja. Ponekad smo djelovali kao kvartet s Airtom, opet bez basa. Airto i ja imamo zajedničku povijest. Svirali smo zajedno još tijekom mojeg školovanja na Berkleeju. Bio sam član njegova sastava, s kojim smo svirali diljem Istočne obale. S nama je bio John Scofield, koji je tada također bio student iste škole. Nedavno smo Airto i ja u studiju snimali kao duo. To je potpuno slobodna glazba koja nastaje spontano. Nevjerojatno! Nadamo se da ćemo i nastupati kao duo.
Možemo li reći da je suradnja s Hermetom za svakoga iskustvo života?
S Hermetom ne surađujete, samo svirate. Jednostavno mu se predate. To nije uobičajen način suradnje. Hermeto je konceptualist, a svi koji sviraju s njim dio su tog koncepta. Da, svirali smo zajedno i to zato što mi je učinio čast pozvavši me da mu se pridružim. Ima najnevjerojatniji sastav sa sjajnim glazbenicima, ali oni igraju ulogu u ostvarenju njegovih vizija.
Jeste li slično iskustvo stekli surađujući s Charlesom Mingusom?
To je bilo potpuno drukčije. Bio sam na početku karijere – 1976. ili 1977. – kad sam imao dvadeset i pet ili dvadeset i šest godina. Čudna je to priča, jer zapravo nisam svirao s Charlesom Mingusom, koji tada više nije svirao. Kao član njegova big banda sudjelovao sam u snimanju njegove posljednje ploče, Something Like a Bird. U jednoj od njegovih skladbi poželio je imati dva od svega, nešto poput onoga što se zbilo u Noinoj arci: dva kontrabasista, dva bubnjara, dva klavirista… Uz njegova stalnog pijanista, Boba Nelomsa, ja sam svirao električni klavir. Ostatak orkestra činili su najopakiji njujorški jazz glazbenici: obojica braće Brecker, Lee Konitz, Jack Walrath, John Scofield, Larry Coryell… Na snimanju smo svirali ja, mladac, i svi jazz teškaši iz New Yorka. U jednom je času došao producent i rekao: “Ne bih vas želio uznemiriti, ali ako se Mingusu ne svidi kako svirate poslat će vas doma.” Upitao sam ga, “Želite li reći da će me poslati doma pred svim tim glazbenicima?” Rekao je: “Da, on to radi.” Uvježbavali smo skladbe, a ja sam se držao Boba Nelomsa. Poslije je producent ponovno došao i rekao mi: “Mingus je rekao da možeš ostati.”
Pojavilo se toliko odličnih mladih jazz glazbenika koji sviraju nešto drugo od onoga što sviraju stariji. Ukorijenjeno je u tradiciji, ali je inovativno.
Kako više od trideset godina kasnije gledate na jazz glazbu na početku dvadeset i prvog stoljeća?
Ovo je stoljeće iznimno uzbudljivo jer se pojavilo mnogo mladih glazbenika koji su pokrenuli nove struje, nešto što nisu radili ni najveći, pa čak ni veliki Keith Jarrett, ili Chick Corea, ili Herbie Hancock, ili Wayne Shorter. Svi su oni još uvijek nevjerojatni, ali glazba se pomiče na novu razinu, tehnički i ritmički. Pojavilo se toliko odličnih mladih jazz glazbenika koji sviraju nešto drugo od onoga što sviraju stariji. Ukorijenjeno je u tradiciji, ali je inovativno. U posljednjih četrdeset godina prošloga stoljeća nije bilo toliko inovacija jer su jazz glazbenici djelovali u sjeni kvinteta Milesa Davisa i kvarteta Johna Coltranea iz šezdesetih. Mnogi i danas djeluju u toj sjeni. Svi saksofonisti mojih godina zvuče poput Johna Coltranea, na jedan ili drugi način. Pod snažnim su Coltraneovim utjecajem. Današnji mladi saksofonisti zvuče drukčije. Konačno su se pokrenuli, idu dalje. To ne znači da ne obožavaju Johna Coltranea, ali svjesni su da se glazba prije ili poslije mora pokrenuti. Ulaskom u dvadeset i prvo stoljeće jazz je stupio u nove, profinjene sfere. Na ovom planetu nikad nije istodobno djelovalo toliko izvrsnih glazbenika, čak ni u najboljim danima za jazz glazbu. Nema boljih od nekih glazbenika koji su djelovali u zlatno doba jazza, ali nikad nije bilo toliko sjajnih glazbenika. Gdje god putujem, srećem nevjerojatne mlade glazbenike. To se više ne može nijekati.
Što im poručujete u svojoj knjizi Effortless Mastery?
Knjiga je nastala iz mojih predavanja. Na jednom sam mjestu objedinio ono o čemu govorim studentima. Nastala je kao što nastaju moje skladbe. Nisam puno razmišljao o tome kako ću je napisati. Nastala je iz potrebe da pomognem mladim glazbenicima na način na koji im vrlo malo profesora može pomoći. Sve više i više ljudi počelo me slijediti, pohađati moje glazbene radionice i stručna predavanja. Nakon nekog vremena shvatio sam da su mnogi gladni podataka koji će im pomoći da budu bolji glazbenici. Putovali su za mnom kako bi dobili te odgovore. Kad sam shvatio koliko su moja predavanja i radionice popularni, napisao sam knjigu. Otada do danas, ljudi mi svakodnevno govore kako im ta knjiga puno znači. To mi je potvrda da sam napravio nešto što koristi tisućama ljudi, čak i više nego glazba koju sviram.
Doima se kao nešto poput priručnika za preživljavanje u svijetu jazza. Kako gledate na budućnost jazz glazbe? Hoće li preživjeti?
Budućnost je svijetla. Svi izvrsni mladi glazbenici koje znam neprestano vježbaju i nastupaju. Jazz glazba se razvija u dobrom smjeru. Dobro se profilirala kao koncertna glazba, dakle ne nužno glazba koja se snima. Ima i onoga što se ne doima dobrim, primjerice loša prodaja jazz ploča, ali jazz je i dalje iznimno aktivan kao glazba koja se izvodi uživo. Poput ostalih stilova, jazz sve više postaje programirana glazba, ali još uvijek ostaje glazba koja se izvodi uživo, koju možete slušati na licu mjesta, kao što je bila u starim danima, kad se nije snimala. Ljudi dolaze na koncerte, a tek potom kupuju CD-ove. Uspijemo li okupiti pet tisuća osoba na svojem koncertu, to je jako dobro, ali uspijemo li prodati osamsto CD-ova, u potrošačkom svijetu to nije ništa. Ta glazba preživljava kao glazba koja se izvodi uživo. Tisuće ljudi diljem svijeta, mladih ljudi, gori od znatiželje da vidi što će glazbenici napraviti u nadolazećem razdoblju. Uzbuđen sam zbog toga.
(Fotografije: Kenny Werner; snimio Davor Hrvoj)
