Kad se u srpnju ’25 – na neko bolje mjesto, nadamo se – preselio Ozzy Osbourne, medijskim on i off-line bespućem počeli su se razlijevati osvrti, bezbroj njih, u kojima se frontmen Black Sabbatha slavi kao jedan od najdragocjenijih glazbenika našega doba, “nacionalno blago i jedan od rijetkih frontmena s kojim se svatko mogao poistovjetiti”, kako je to sročio kritičar Guardiana, inače sklon modernom hipsteraju svakojake vrste. Pomalo neobično, panegirike o njemu počeli su pisati i oni kojima je metal oduvijek bio žanr vrijedan prijezira; u kožu odjevena kombinacija retrogradne buke, infantilne lirike, vokalnog kreveljenja i pretjeranih, stripovski naglašenih gesti.
Čovjek koji je pronašao teški metal
Naravno, Ozzyjev status nacionalnog miljenika koji prelazi okvire svakoga žanra, pa i metala, potvrđen je 5. srpnja, samo sedamnaest dana prije pjevačeve smrti, na velikom, oproštajnom koncertu održanom pod simboličnim nazivom Back to the Beginning. Fešta je upriličena na stadionu Villa Park u rodnom Birminghamu – gradu odakle su Black Sabbath 1968, da ni sami toga nisu bili svjesni, iz temelja počeli graditi neuništivu žanrovsku tvrđavu koju će netko prozvati “heavy metal.” Naravno, bio je to više festival, ili praznik metala, nego običan koncert – izvjestitelji su pisali da je “Back to the Beginning” u maratonskom trajanju od desetak sati pred 45.000 ljudi okupio neka od najvećih imena globalne rock/metal scene. Scenom su prodefilirali Metallica, Slayer, Tool, Mastodon, Pantera, Alice in Chains, Gojira, Anthrax, Guns N Roses i drugi, uključujući Billyja Corgana i Toma Morella kojemu je dodijeljena uloga glazbenog direktora. “Vrijeme je da se vratim na početak”, prigodno je poručio Osbourne… “Vrijeme je da se odužim mjestu gdje sam rođen. Blagoslovljen sam da to mogu učiniti uz pomoć ljudi koje volim. Birmingham je pravo središte metala. Birmingham zauvijek!”
Promatrajući iz povijesne perspektive, grad Birmingham uopće ne treba potcjenjivati – s njegovih ulica, klubova i kulturne scene šezdesetih i kasnije, iznikli su mnogi. Primjerice, polovica Led Zeppelina (Plant i Bonham), prog-rock sanjari Moody Blues, rhythm and blues formacija Spencer Davis Group i sjajan Winwoodov postpsihodelični sastav Traffic. Iz istoga kraja u središnjoj Engleskoj, iz Midlandsa, dolaze i Judas Priest i Napalm Death, ali oni su samo požnjeli plodove pionirskih napora basista Geezera Butlera, bubnjara Billa Warda, gitarista Tonyja Iommija i njihova prednjeg čovjeka i majstora ceremonije: Ozzyja Osbournea.
Prije njih nije bilo ničeg. Ili, kako je to nadahnuto opisao Ian Christe u uvodu knjige Potpuna povijest heavy metala:
“U početku bijaše samo prostranstvo noćnoga neba i nepoznatog. Tamo, u uznemirujućem ništavilu, kovitlale su se nerazjašnjene tajne povijesti, oživljene silama drevnim poput civilizacije same – sve je bilo u dimu, srebrnasto, puno vjere, i tamno. Te su struje često mirovale zaboravljene i pitome, dok ratovi, krize i tjeskoba ne bi izazvali njihovu strašnu moć. Nisu imale svojega zvuka ni određenja sve dok ih nije zarobilo i pokorilo otkrivenje Black Sabbatha – mudrih, nevinih začetnika heavy metala.”
I zaista, Black Sabbath izrasli su ni iz čega, okupivši se na margini engleskoga društva na isteku šezdesetih, u okruženju industrijske poluprovincije, u sebi noseći klicu najglasnijeg kontrakulturnog krika onoga doba. Nema nikakve sumnje: priča o tome kako se taj kvartet nezaposlenih, slabo obrazovanih i prividno besciljnih delikvenata preko noći pretvorio u nove ikone rađajućeg žanra, jedna je od najzanimljivijih storija u povijesti svjetske rock kulture. Premda su svi članovi dali nemjerljiv doprinos prvom zamahu stroja zvanog Sabbath, Ozzy Osbourne u toj je ekipi bio prvi među jednakima, ako ništa drugo jer je bio najistureniji. Bio je njihovo privlačno, dopadljivo ali neukrotivo lice, s prepoznatljivim i prodornim vokalom koji se uvijao i probijao među gromoglasnim, valjajućim slojevima buke što su je (u neobično uspostavljenoj sviračkoj kemiji) stvarala preostala trojica.
Pravim i punim imenom John Michael Osbourne, rođen je 3. prosinca 1948. u radničkoj obitelji, a odrastao je s roditeljima, trima sestrama i dvojicom braće u birmingemskoj četvrti Aston. Čini se da ga u početku sreća nije htjela: bio je disleksično dijete koje je u školi proživljavalo noćnu moru seksualnog (i vjerojatno svakog drugog) zlostavljanja, pa je u tinejdžerskoj dobi nekoliko puta pokušao okončati vlastiti život. Iz škole je zauvijek pobjegao kao petnaestogodišnjak, prihvaćajući kojekakve, većinom fizičke poslove – u građevini, kućnom obrtu (vodoinstalater-pripravnik), u tvornici automobila (ugađao je trube) i u klaonici. Okušao se i kao sitni prijestupnik i kradljivac, ali ni to mu nije išlo – uhvaćen je na djelu pa je šest tjedana proveo iza rešetaka. Ukratko, život mu je, nije teško zamisliti, izgledao sumorno i besperspektivno, sve dok ga 1963. (kao i sve ostale) nije pogodila Beatlemania; prema vlastitim riječima, nakon što je čuo “She Loves You”, znao je da će ostatak života provesti kao rock zvijezda.
Za Ozzyja i njegove birmingemske prijatelje glazba je bila prirodni zov, neka vrsta očajničke potrebe, spasonosna vrata koja vode u neki smisleniji život, makar na njegovu samome rubu. To je bilo jasno već u embrionalnoj fazi Sabbatha, dok su se zvali Earth i izvodili neku vrstu tvrdog, ovozemaljskog bluesa na tragu Ten Years After; u njihovu svijetu nije bilo mnogo mjesta za hipijevsko šarenilo boemske srednje klase. Dok se ostatak zapadnjačke glazbene scene kupao u osunčanim flower-power tonovima, Ozzy je na prijedlog Geezera Butlera imao na umu nešto posve drugačije: motive najjezovitijih horor-filmova pretočiti u zlokobnu tutnjavu i dramatične stihove koji govore o “izopačenosti svijeta” (Christie). Stoga nije čudno da su ime benda – i naziv za svoju ranu mračnu himnu, “Black Sabbath” – “ukrali” od istoimenog talijanskog hororca iz 1963, u režiji Maria Bave.
Naravno, šestominutna spomenuta pjesma otvarala je prvijenac Black Sabbath koji je de facto snimljen uživo u studiju Regent Sound, u jednome danu ili još preciznije, za dvanaest sati. Ploča je objavljena u petak 13. veljače 1970., na dan koji bi se komotno mogao slaviti kao službeni i formalni početak metalnoga žanra. Njihova instrumentalistička estetika posljedica je Iommijeve nezgode za vrijeme rada u željezari kad je ostao bez vrhova dva prsta desne ruke. Kako bi mogao svirati bez osjećaja boli, gitaru je adaptirao nižem tonalitetu što je glazbi Sabbatha dodalo zlokobnu dubinu. Premda je odlično prošao kod publike, LP Black Sabbath dočekan je na nož kad je u pitanju kritika. Teško je reći s koje strane Atlantika su ih mrzili više, no iz današnje perspektive doista je zabavno čitati sadržaj uvreda koje su im dobacivali najutjecajniji kritičari (zvuče “otprilike kao Cream, ali još gore”, pisao je Rolling Stone; “usrana nekromanija”, stajalo je u recenziji Village Voicea).
Ali mase su bile uz njih, oduševljavajući se usporenom grmljavinom mračnih klasika kao što su naslovna tema, “Wicked World”, “Sleeping Village”, “Warninig” i “N.I.B.” koja doista podsjeća na Cream. Objavljen tek nekoliko mjeseci poslije debija, u rujnu 1970, drugi album bio je još popularniji, a kako i ne bi kad je uključivao “Paranoid”, koncizni i poletni superhit po kojem je i naslovljen. Paranoid je njihov bestseler, ali i točka na kojoj su zauvijek ustanovili i definirali vlastiti jezik, lišen bilo čega što se u rocku izvodilo prije njih. Jednako bitno, bend je pokazao svu lepezu raznolikog (pod)stilskog oružja, od epohalne antiratne “War Pigs” i jednako snažne “Iron Man”, do briljantne sanjive psihodelije pod nazivom “Planet Caravan.”
Nadahnut albumski niz nadopunio je Master of Reality (1971) koji se danas opravdano smatra ishodištem stoner-metala i djelomice grungea (dokazi se lako mogu detektirati u zvuku američkih sastava poput Monster Magnet, Kyuss, Alice In Chains, Soundgarden i drugih). No Master sadrži i ugođajnu folk-baladu “Solitude” (s Iommijevom flautom!) koja će navijestiti pomak prema ležernijem soundu predstavljenom na briljantnom Vol.4 (1972) – a o količini konzumacije opijata, osobito kokaina na snimanju, dovoljno govori naziv pjesme “Snowblind.”
Nekako u to vrijeme vrijednost benda počeli su napokon primjećvati i onodobni mainstream-rock kritičari koji su ih dotad gađali drvljem i kamenjem; uostalom, na Vol.4 našla se i dopadljiva ljubavna balada “Changes” i dva instrumentala od kojih je posebno dojmljiv “Laguna Sunrise”, lagan poput pera.
Za Ozzyja i njegove birmingemske prijatelje glazba je bila prirodni zov, neka vrsta očajničke potrebe, spasonosna vrata koja vode u neki smisleniji život, makar na njegovu samome rubu.
Premda na rubu kolapsa od neprekidnih aktivnosti (i zloporabe različitih zabranjenih supstanci), grupa je u tom razdoblju očito proživljavala vrhunce karijere, a sve je to okrunjeno još jednim remek-djelom, Sabbath Bloody Sabbath iz studenog 1973. O razini ambicija govori činjenica da je jedan od gostiju Rick Wakeman, klavijaturistički čarobnjak iz grupe Yes.
Odmah potom, čvrsto zategnute spone koje su bend to tada držale na okupu počele su popuštati. Iako ga neki smatraju sjajnim, album Sabotage (1975) zapravo je prosječan-do-solidan komad metala koji će, ako ništa, nekoliko godina poslije utrti put novom britanskom valu sastava objedinjenima kraticom NWOBHM (New Wave of British Heavy Metal). Na albumu Technical Ecstasy Black Sabbath prvi puta ostavljaju dojam napola posvađane ekipe, izgubljene u novoj, izmijenjenoj klimi kojom su počeli dominirati disco, punk i novi val. Ozzy je to očito podnosio najslabije, pa su ga 1979. izbacili iz sastava zbog nemogućnosti funkcioniranja i “glazbenih razmimoilaženja.”
Sve je zatim krenulo drugim smjerom – Sabbath su nastavili marširati u rotirajućim postavama. Potjeranog frontmena zamijenio je Ronnie James Dio, ali Osbourne se nije dao smesti. “Drugi dolazak” upriličio je uz pomoć neiscrpne energije, talenta, nešto sreće i novih suradnika od kojih je ključan bio američki gitarist Randy Rhoads koji će dvije godine poslije poginuti u zrakoplovnoj nesreći. Ništa manje važno, u priču se uključila kći menadžera Sabbatha, Sharon Arden, buduća gospođa Osbourne koja će početkom 1980-ih preuzeti kontrolu nad Ozzyjevom samostalnom karijerom i bitno pridonijeti njegovu statusu sveopćeg miljenika.
Od tada nadalje – od megauspješnog solo-prvijenca Blizzard of Ozz – publika je dobila Ozzyja Mk.2, “princa tame”, medijsku zvijezdu koja je svoje “satanističke” ambicije umotala u novo, još ekscesnije ruho, katkad na granici karikature. Doduše, sve je prešlo granice karikature i dobrog ukusa (točnije, okusa) kad je ranih osamdesetih najprije (na nekoj konvenciji diskografske kuće CBS) golubu odgrizao glavu, a potom na koncertu u Iowi isto učinio šišmišu koji mu je netko dobacio na pozornicu.
Albumi iz osamdesetih općenito mu se smatraju najboljima, osobito prvijenac i drugi, Diary of a Madman, posljednji s Rhoadsom. Također je preporučljiv i No More Tears, objavljen 1991, u eri grungea, pravca koji bez njega možda ne bi postojao u obliku kakav poznajemo. Zajedno sa suprugom Sharon, 1996. pokrenuo je godišnji putujući festival Ozzfest, na kojemu su nastupali predstavnici svih podvrsta sada već razgranatog metal-žanra, a u međuvremenu je u nekoliko navrata sudjelovao u reunion-pothvatima izvorne postave Black Sabbatha; ipak, njihov nemaštovito naslovljen koncertni album Reunion iz 1998. ima više nostalgičarsku i dokumentarističku nego umjetničku vrijednost.
No čak i poznijim razdobljima karijere Osbourne je ostao zanimljiv i zabavan (kako ne bi bio zabavan čovjek koji vozački ispit položi iz devetnaestog pokušaja?), pokazujući da je jedna od najvećih vrlina značajnih ljudi to što sebe ne doživljavaju previše ozbiljno. Riječ je o mnogo kompleksnijoj i prividno kontradiktornoj osobnosti negoli se na prvu čini. Naslov ranije spomenuta Guardianova osvrta otprilike glasi “Ozzie Osbourne, narodni princ tame iznio je heavy-metal na svjetlo dana” i to je točno: izumitelj najmračnijeg žanra u rock and rollu ustvari je veći dio života proveo pod najjačim reflektorima, a da pritom nije odstupio od izvornih uvjerenja. Zvučao je jednako autentično u brutalnim metal-kataklizmama i tišim, katkada iznenađujuće nježnim brojevima – ne samo u razdoblju Black Sabbatha nego i poslije, u solo baladama kalibra “Mama, I’m Coming Home” (s albuma No More Tears) i “Dreamer” s LP-a Down to Earth, prvim koji je objavio u novom stoljeću.
Bilo je to 2001, iste godine kad je MTV (potaknut uspjehom serijala The Cribs) lansirao globalno uspješan reality show o Osbourneovima. “Emisija, koja je bila podjednako dokumentarac i humoristična serija, reafirmirala je Ozzyja kao zbunjenog, ali oštroumnog oca u krugu voljene obitelji,” konstatirao je biograf Barry Weber. I doista, ako već nije dotad, u tom trenutku uspio je šarmirati i najširu publiku, mnoštvo “slučajnih” slušatelja koji u nikada u životu nisu kupili nijedan heavy metal album.
No, i dalje je nastavio činiti ono što najbolje zna: snimati i nastupati, ali sada uz mnogo više kritičarske i medijske pažnje i priznanja nego u najinovativnijem razdoblju s Black Sabbathom. Činio je to čak i nakon što je ostao okovan Parkinsonovom bolešću – posljednji, trinaesti (!) samostalni studijski album, iz rujna 2022. naslovljen je Patient Number 9 koji je ovjenčan dvjema Grammy nagradama, uključujući onu u kategoriji najboljeg rock albuma godine. No pravi oproštaj, ne računajući spektakl na stadionu Villa Park, valja potražiti u grandioznoj naslovnoj temi prethodne ploče, “Ordinary Man”, pjesmi otpjevanoj s Eltonom Johnom:
Da, loš sam momak bio
Letio sam više od plavoga neba,
I istina je, ne želim umrijeti kao običan čovjek
Rasplakao sam mamu
I ne znam zašto sam i dalje živ
Ali da, istina je
Ne želim umrijeti kao običan čovjek
Bez brige, Ozzy. Želja je odavno ispunjena.
