Odaberite roman Irvinea Welsha. Odaberite frenetični i crnohumorni žanrovski kolaž. Odaberite urbane i isprane blokove Edinburgha. Odaberite Marka Rentona, Sick Boya i Spuda. Odaberite Lou Reeda i Britpop. Odaberite Underworld.
Teško je zamisliti film o ovisnostima i brutalno nepromišljenim odlukama senzibilniji i šarmantniji od Trainspottinga. Dok je američki film priču o drogi, glazbi i nasilju pretvarao u Pulp Fiction, Danny Boyle ju je preselio u pesimistični britanski socijalni realizam. Mučno realistična slika života u modernoj Škotskoj postala je jedna od najboljih stvari koja se dogodila britanskom filmu. Trainspotting je kroz ekonomsku kriptodepresiju – na čijem su dnu mladi ovisnici tumarali u simbiozi s heroinom – provukao jednu liniju na kojoj su popularna kultura, vrhunska glazba i hiperaktivna montaža funkcionirale kao nepravilni otkucaji srca.
“It’s shite being Scottish!” – izderava se grozničavi Mark Renton (Ewan McGregor) dok u hladnom grču heroin pokušava zamijeniti šetnjom prostranstvima škotske prirode. Već dvanaest sati kasnije ponovno se vraća heroinu, a s njim i njegova vječna pratnja – izblajhani i brbljavi Sick Boy (Jonny Lee Miller) i prostodušni Spud (Ewen Bremner). Heroin je Rentonov osnovni pokretački mehanizam i motivacija. Dok prodire u mutnu i rastopljenu stvarnost mladih ovisnika, Trainspotting glorificira mladost i život kroz oči onih koji su umjesto života odabrali heroin. Ipak, Mark Renton i dalje živi. Ne samo zato što je to biološki neosporno nego zato što čak i u očajničkoj odiseji, vječno usredotočenoj na kompulzivnu potragu za heroinom, postoji određena strast. Strast koja će biti presudna za svaki grčeviti i tjeskobni pokušaj eskapizma od ovisnosti. Rentonov drugi pokušaj odvikavanja se odvija u izolaciji, ispunjen hiperdinamičnim i bunovnim prizorima koji su gledateljsku empatiju pretvorili u oštru mučninu. Dječačka spavaća soba u domu njegovih roditelja postaje halucinatorni i traumatični tunel čiji se zidovi rastežu u beskonačnost. Nakon odvikavanja slijedi asimilacija, a tada počinju depresija i dosada. “There was no such thing as society, and even if there was, I most certainly had nothing to do with it.” – Renton izgovara u voiceoveru dok s osmijehom na licu i na svom novom poslu pokušava pripadati bilo čemu što nije dio njegove prošlosti. Ipak, život poslije ovisnosti je ponekad jednako nemilosrdan. Prijatelji s kojima je do nedavno dijelio nepodnošljivo iscrpljujuću potrebu za heroinom se, jedan po jedan, useljavaju u Rentonov minijaturni stan dok se konačno svi, još jedan posljednji put, ne vrate starim navikama.
U svom romanu Junkie: Confessions of an Unredeemed Drug Addict, William Burroughs piše da čovjek postaje ovisnik o narkoticima kada u njemu ne postoji motivacija koja bi ga odvukla u suprotnom smjeru, a Rentona su konačno odvukle podmukla muljaža i izdaja. Trainspotting je tako svojim protagonistima život bez ovisnosti ponudio u trećem činu i škotskoj reinterpretaciji Reservoir Dogsa (1992.) iz koje je Mark Renton odšetao s platnenom torbom punom novca i čvrstim odlukama – možda čak prvim stvarnim odlukama jer ih je konačno mogao priuštiti. U podtekstu Trainspottinga je ipak ostala duboko pesimistična slika života u kojem odabirete postati dijelom moderne ekonomske kulture ili pak odabirete smrt.
Ali, što se dogodi kada odaberete život? Kao svaki nastavak koji prihvaća da je proizvod nostalgije, T2 Trainspotting započinje povratkom. Mark Renton se nakon dvadeset godina života u Amsterdamu, braka pred raspadom i srčanog udara vraća u Edinburgh u kojem mu se život sredinom devedesetih godina svodio na izbor između droge i opore svakodnevice radničke klase. Premda se i publika složila da nastavak priče koja je obilježila generacije nije bio potreban, T2 Trainspotting je ponovno ispunio kino dvorane frenetičnom dinamikom, stilskim tikovima i melankolijom flashbackova. Oštre crte lica muškarca koji nakon povratka ne prepoznaje Edinburgh nevješto skrivaju euforičnu grimasu mladog Marka Rentona koji je trčao istim ulicama i teoretizirao o banalnostima konzumerizma. Rentonov povratak u Edinburgh je i sam proizvod puke sentimentalnosti i romantičarski čin čija je jedina svrha suočavanje s vlastitom prošlošću. T2 Trainspotting ima sličnu svrhu, a s jednakim osjećajem sentimentalnosti mitologizira originalni film.
Ipak, Trainspotting je uoči premijere pratila nepredvidljiva sudbina – čak su Damon Albarn i Keith Allen vjerovali da film ne čekaju kino dvorane i da neće ni biti objavljen. Sve kritike o glorificiranju ovisnosti bile su neizbježne, ali su s vremenom i nestajale u svim nasilnim i bolnim prizorima koji ni na koji način nisu pokušavali djelovati imalo privlačno niti sakriti stvarnost. Trainspotting je u svojim freeze frameovima, euforičnoj montaži i podnaslovima zamrznuo jedan kulturni moment sredine devedesetih. Gotovo pola filmskog budžeta je bilo namijenjeno za troškove soundtracka – glazba je bila presudna za film koji je htio ostati zapamćen po svojoj glorifikaciji mladosti i koji je odlučio nadživjeti i Britpop eru s kojom je dijelio identitet.
Mitovi iza filma koji je zauvijek promijenio škotski kulturni ambijent i postao svjetski fenomen su dokumentirani u knjizi #25 Trainspotting (Jay Glennie, 2021.) u kojoj se autor Irvine Welsh prisjeća crnohumornog trilera Shallow Grave (1994.) kojim je Danny Boyle stekao njegovo povjerenje. Ideja da Trainspotting zadrži duh kakav je imao Shallow Grave pretvorila se u coming of age fenomen koji je snimljen gerilski i uz velike kompromise, a sve to u razdoblju od sedam tjedana. Čak ni dvadeset i pet godina kasnije ova priča nije iscrpljena – još jedan roman Irvinea Welsha, The Blade Artist (2016.), postaje adaptacija, ovaj put u obliku serije čiji događaji prate Francisa Begbieja (Robert Carlyle) u vrijeme nakon originalnog Trainspottinga.
Trainspotting je kulturni fenomen i žanrovski kolaž o mladosti koji je skupinu prijatelja i mladih ovisnika učinio besmrtnom te koji je o životu govorio kroz one koji su se morali boriti da bi odabrali život.
