Svestrani talijansko-američki multimedijski umjetnik, najpoznatiji kao bubnjar, Andrea Centazzo je zvijezda ovogodišnjih predbijanalskih koncerata. Naime, pod okriljem MBZ-a nastupit će u duu sa saksofonistom Sašom Nestorovićem, 28. ožujka u Zajednici Talijana Rijeka, 30. u Providurovoj palači u Zadru i 31. u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjinice u Zagrebu. Dan poslije u Knjižnici će zajedno održati predavanje. Isto događanje bit će 31. travnja upotpunjeno jam sessionom u Bacchus jazz baru. Događanjima u Knjižnici uveličat će otvorenje njihove nove zbirke koja sadrži diskografska izdanja iz ostavštine Ladislava Mateića, a koncerti, uključujući i onaj u Zadru, bit će posvećeni velikanu jazza, sopran saksofonistu Steveu Lacyju čiji su albumi, kao i Centazzovi i oni što ih je objavio za svoju diskografsku kuću ICTUS, sastavni dio spomenute Zbirke. Također, Centazzo će 29. ožujka nastupiti na Impronedjeljku u Močvari. Na tom nastupu, koji će započeti solo, pridružit će mu se hrvatski improvizatori.
Eksperimentirao sam nastojeći povezati akustični s elektroničkim zvukom
U svojoj 50-godišnjoj karijeri Andrea Centazzo održao je više od 1700 koncerata u Europi, Aziji i Sjedinjenim Državama. Godine 2012. njegova Alma Mater, Sveučilište u Bologni (Italija), najstarije sveučilište na svijetu, odalo mu je počast postavljanjem odjeljka “Arhiva Andrea Centazza” sveučilišne knjižnice DAMS, gdje se sva njegova glazbena djela čuvaju i stavljaju na raspolaganje studentima, učenjacima i glazbenicima. Snimio je više od 250 albuma i autor je 700 skladbi koje je većinom objavio Warner Chappell (od opere i simfonije do solo djela), dvije bubnjarske metode i četiri muzikološke knjige. Centazzo je bio jedan od “Game changers” (Drum Magazine, 2013.) u svijetu udaraljki. Među njegovim suradnicima su John Zorn, Alvin Curran, Sylvano Bussotti, Elliott Sharp, Steve Lacy, Don Cherry, Evan Parker, Alvin Curran, Fred Frith, Tom Cora, Derek Bailey, Henry Kaiser, Anthony Coleman, Don Preston, Albert Mangellsdorf, Andrew Cyrille , Marylin Crispell, Barry Altschul i mnogi drugi koji su svirali na koncertima i snimali s njim. Također etablirani redatelj videa, Centazzo je napisao i izvodio svoja multimedijska djela diljem svijeta uključujući “Tides of Gravity”, solo multimedijski koncert sa svojim filmovima, inspiriran Caltechovim detektorom gravitacijskih valova LIGO.
Kako ste osmislili svoj impresivni komplet bubnjeva?
Imao sam sreću jer sam 1970. otišao u švicarsku jazz školu u Bernu gdje sam sreo bubnjra Pierrea Favrea. On je u to vrijeme bio menadžer za odnose s umjetnicima u Paisteu, švicarskoj tvrtki koja proizvodi gongove i činele. Imao je zapanjujuću kolekciju instrumenata. Kad sam se 1971. vratio u Italiju pomislio sam: “Postoji talijanska tvrtka UFIP u Pistoii koja proizvodi činele, da vidimo mogu li kopirati ono što je Pierre napravio s Paisteom.” Zapravo, učinio sam isto. Povijest UFIP-a vrlo je zanimljiva. Prvotno su izrađivali brončana zvona za crkve, a onda je oko 1930. netko iz Turske donio nekoliko činela – to je bio trenutak u kojem su svi plesni bendovi počeli koristiti setove bubnjeva – i tvrtka je počela proizvoditi činele i postala vrlo dobra u tome. Posjetio sam ih i rekao da namjeravam napraviti gong i zvona na drukčiji način i nekoliko drugih prototipova, a oni su prihvatili tu ideju. Počeo sam ga izrađivati i kasnije dobiti instrumente besplatno te sam imao ogromnu kolekciju. Godine 1984. Paiste mi je prišao jer su znali da sam kreator UFIP-a i htjeli su me odvesti od UFIP-a, njihovog konkurenta. Bili su velikodušni, davali su mi sve vrste gongova i činela.
Moram reći da, ako sam u svojoj karijeri kupio 10 posto instrumenata, to je bilo puno. Uvijek sam imao taj lukavi odvjetnički um – vjerojatno naslijeđen od odvjetničke obitelji – da obilazim ljude, tražeći način da dobijem besplatne instrumente i promoviram ih. Tijekom godina sam prikupio gotovo dvije tisuće i petsto instrumenata. Imao sam staju u Bologni, gdje sam živio, u kojoj sam pohranio ogromnu zbirku. U određenom sam trenutku saznao da je jedan od vlasnika UFIP-a, Luigi Tronci, sjajan tip, napravio muzej udaraljki u Pistoii. Rekao sam: “Dajem ti sve jer nema smisla da sve ovo zadržim za sebe. Možete ih staviti u muzej, neka djeca sviraju na njima i neka ih ljudi dođu vidjeti.” Preko UFIP veze, a potom i Paiste veze, imao sam priliku kontaktirati proizvođače udaraljki i dati im utočište da naprave setove o kojima sam sanjao. Jedan od mojih najvećih obožavatelja i nepokolebljivih podržavatelja bio je Remo Belli, vlasnik tvrtke Remo Industries, najvećeg proizvođača bubnjeva i udaraljki na svijetu. Od Rema sam dobio sve što mi je trebalo dizajnirano upravo za mene.
Seanse gong meditacija
Dio vašeg udaraljkaškog seta čine i gongovi, a oni u vašem stvaralaštvu zauzimaju zasebno mjesto. Zašto ste opsjednuti gongovima?
Kad sam 1976. prvi put došao u New York otišao sam u prodavaonicu ploča Greenwich Village. U to vrijeme bili bismo ushićeni kada bismo otišli u prodavaonicu ploča i pregledavali albume – sada je sve to san. Gledao sam odjeljak pod nazivom world music i vidio ploču “Morning in Bali” koja me zaintrigirala i koju sam kupio. Oduševila me zbog zvuka gonga i minimalističkog pristupa glazbi. To je apsolutno utjecalo na mene kada sam počeo raditi s tvornicom činela UFIP u Pistoii na izradi prototipova. Početkom 1970-ih u SAD-u je bio tip po imenu Christopher Tree koji je prvi popularizirao gong kao solo udaraljku u SAD-u. Bio je dio hipi pokreta. On nije svirao pravu glazbu, više je svirao zvukove koji su kasnije s new ageom postali takozvana glazba za gong meditaciju. U Europi je Pierre Favre svakako prvi upotrijebio ekstenzivno ugođene gongove. Tada sam počeo raditi te prototipove, stvarati vlastitu seriju i vlastitu glazbu na tim gongovima. “Indian Tapes” iz 1980. bio je rezultat četverogodišnjeg skladanja za gongove i udaraljke.
Tih godina gong je postao vrlo, vrlo popularan! Trenutačno je to vrhunski instrument za jogu i meditaciju, a bio je korišten na način koji mi nije zamisliv. Kao koncertni instrument, malo je popularniji nego 1970-ih, ali ne toliko. Postao je popularniji jer ga je komercijalno promovirao Paiste, glavni proizvođač gonga u Švicarskoj i Njemačkoj. Kineski proizvođači gonga koji su imali tisućljetnu tradiciju gonga, sada su zajedno s tradicionalnim kineskim gongovima, počeli proizvoditi mnogo različitih novih vrsta gongova. Sada imamo puno malih tvrtki i pojedinaca koji proizvode sjajne gongove.
Kako ste preko gongova uronili u gamelan glazbu?
U izradi niza gongova pokušavao sam kopirati balijski gong i od tada sam bio silno fasciniran svemirom gongova. Godine 2000., preko svoje djevojke, upoznao sam na UCLA, gdje je ona radila, njenog rođaka koji je bio direktor tamošnjeg odjela za world music. Kći njezine sestrične bila je udana za balijskog svirača gamelana. Rekao sam joj da sam cijeli život sanjao svirati s balijskim glazbenicima. Spojila me sa svojim zetom, otišao sam na Bali i konačno sam imao priliku napraviti projekt s balijskom gamelan glazbom i to s balijskim glazbenicima. Predstava pod nazivom “Sacred Shadows” doživjela je veliki uspjeh i objavljena je kao CD na ICTUS-u.
Nije li album “Sacred Gong Dive” ipak vaša najvažnija snimka sa sviranjem gongova?
Iako aktivno radim s gongovima od 1970., “Sacred Gong Dive” iz 2017. je moja prva snimka u potpunosti temeljena na gongovima. Zbog nedostatka specifične publike trebalo je četrdeset i sedam godina da objavim gong projekt. Ali gongovi su uvijek bili prisutni u mojoj glazbi, čak i ako slušate rane snimke Stevea Lacyja, čak i prije Gaslinijevih snimaka, uvijek je bio tu od mojih ranih dana počevši od 1975., kroz rad na mojem sporednom poslu dizajnera metalnih udaraljki. Ta javna gong-manija počela je oko 2010., a oko 2015. počeo sam raditi gong meditacije u prostoru za jogu, uglavnom zato što se tamo inače rade takve stvari. Tako sam na kraju imao dovoljno materijala da objavim album, a imao sam i tržište. Od mnogih CD-ova solo udaraljki koje sam objavio za ICTUS, prodao sam vjerojatno jedam primjerak svakih osam ili devet mjeseci! Osim ako niste svirač udaraljki, ne kupujete ploče sa snimkama na kojima su jedino udaraljke. To je stvarnost. Umjesto toga, CD s gongom s meditacijom na umu bio je jedan od najuspješnijih CD-ova koje sam objavio u posljednjih nekoliko godina. Sada, bilo loše ili dobro, postoji tržište za to. Moram reći da je bilo više od toga, ljudi su ga počeli kupovati čak i ako nije bio za meditaciju. Nažalost, svijet praktičara gonga je naseljen mnogim varalicama, ljudima koji kupuju gong bez ikakvog glazbenog ili medicinskog znanja i pretvaraju se da liječe ljude bezobzirno lupajući o komad metala. Ne ide to tako! Zato sam, nakon nekoliko godina bavljenja seansom gong meditacije, napustio scenu prilično zgrožen.
Na krivom mjestu, u krivo vrijeme
Važan dio vašeg seta sačinjava elektronika. Kako koristite elektroniku?
Sintesajzer Moog izašao je 1970. Kroz rad s UFIP-om i veze ostvarene na NAMM-ovim nastupima, moji su albumi došli do Boba Mooga koji je predložio da postanem promotor Minimooga. To je promijenilo puno toga jer je proširilo moje zvučne mogućnosti. Do tada nije bilo moguće mgao održavati zvuk s udaraljkama osim svirajući. Nije bilo moguće održati notu kao na violini ili violončelu. S Moogom sam, pak, imao kontroler udaraljki koji je u biti bio okidač za glavni sintisajzer i mogao sam svirati produženi zvuk te improvizirati ponad toga. U to vrijeme nije bilo petlji, još nije bilo sekvenci, ali ste mogli svirati sekvencu “sample and hold”, programirati note, pa udarati po bubnju i koristiti sintisajzer te ludovati gore-dolje i svirati povrh toga. Tako je postao višeglasan umjesto da bude samo jedan zvuk udaraljki. Također kvaliteta zvuka, elektronički zvuk, filter, taj proslavljeni Moog filter, to je bila stvarno velika promjena u glazbi. U početku je bilo teško integrirati elektroniku i akustične instrumente na glazbeno smislen način. Ali pronašao sam pravi put. Uz set bubnjeva Imao sam dva zvučnika i Minimoog, a s druge strane zvona, kravlja zvona i gongove. Eksperimentirao sam nastojeći povezati akustični s elektroničkim zvukom. Eksperimentirao sam dan, dva dana, tri dana i četvrti dan je ispalo nešto dobro. Bio je to kontinuirani proces istraživanja, eksperimentiranja iz dana u dan. Zapravo, trostruki album “Indian Tapes” koji sam snimio ima petlje koje sam napravio 1970-ih s Minimoogom svirajući udaraljke preko toga. Danas je najnoviji elektronički instrument koji koristim najnovija verzija Mallet KAT-a koji su počeli proizvoditi 1980-ih. Tu je i nova Pearlova klavijatura pod nazivom Mallet Station. Obje su konfigurirane poput vibrafona. Mallet Station je vrlo sličan Mallet KAT-u, ali su tipke napravljene od silikona i koristi USB. Imam i vintage stvari koje stalno koristim. Ali jezgra sve elektronike je računalo gdje pohranjujem sve svoje zvukove, petlje i sekvence koje u posljednje vrijeme koristim u stvarnom vremenu pritiščući tipke na tipkovnici.
Kako pristupate multimedijskim projektima?
Sve je počelo 1980-ih. Bilo je to zbunjujuće razdoblje jer sam do 1984. uglavnom skladao za Mitteleuropa Orchestra, svirajući s improvizatorima kao što su Gianluigi Trovesi, Lol Coxhill, Don Cherry, Franz Koglmann i drugi. Bavio sam se i drugim vidovima umjetnosti, slikao vizualne partiture i koristio taj materijal za izložbe.
Uvijek sam prvo skladao glazbu, a zatim snimao slike inspirirane mojim skladbama. To je konačni pristup.
Poslije sam počeo raditi soundtrackove, a kako nisam našao za koga ih raditi, jer nitko nije prihvaćao moju muziku za udaraljke za soundtrackove, odlučio sam sam snimiti film! Video je prošao jako dobro, osvojio je sve nagrade diljem svijeta, pa sam počeo raditi video zapise ostavljajući glazbu sa strane. Tada mi je 2000. tehnologija napokon pružila mogućnost da sviram svoju glazbu uživo, prikazujući u pozadini filmove koje snimam i montiram. Bio je to početak moje multimedijske ere. Uvijek sam prvo skladao glazbu, a zatim snimao slike inspirirane mojim skladbama. To je konačni pristup. Ironično, jedan od najuspješnijih soundtracka u posljednjih desetak godina bilo je neumorno bubnjanje Antonija Sancheza kao soundtrack za Grammyjem nagrađeni film “Birdman” iz 2014. Kritičari su to pozdravili kao veliku inovaciju, ali nažalost u 1990-ima sam uranuo s tom vrstom ideje. To sam mogao ja učiniti. Bio sam stvarno ljut i frustriran kada je ovaj film izašao. Kad sam to predložio, nije bilo pravo vrijeme. Moja je specijalnost biti na krivom mjestu, s krivom idejom, u krivo vrijeme. Imao sam mnogo takvih epizoda u životu, ali ova je bila nešto stvarno nečuveno. Sve je u vremenu u ovom poslu. Morate biti u pravo vrijeme s pravom idejom na pravom mjestu, a ja nisam imao tu sreću. Mislio sam da soundtrack funkcionira za ovaj film, ali ono što sam tada imao na umu bilo je nešto šire sa zvukovima. Imao sam na umu korištenje gongove, a ne samo bubnjeva i udaraljki. Imao sam prošireniju ideju da koristim marimbe i da udaraljke budu melodične.
Ekstravagantan i uzbudljiv aspekt
Zašto ste odlučili osnovati vlastitu diskografsku kuću?
Jednostavno, imao sam ugovor s jednom tvrtkom koja je producirala moj album “Ictus”, koji je bio na tragu Soft Machinea, a zatim su producirali još jedan moj album, solo, koji su mrzili. Kad sam otišao tamo s trećim projektom, duom sa Steveom Lacyjem, rekli su: “Ne, ova vrsta glazbe se ne može prodati. Mi to ne želimo. Jedva smo napravili prvu jer je bila malo više trendi, malo više rock, ali tvoj solo album nismo prodali ni jedan primjerak. Sada ne želimo ništa.”
Otišao sam do druge etikete i rekli su ne. Dakle, do tog sam trenutka već imao na umu da to učinim sam i počeo sam tragati za najjeftinijim načinom tiskanja LP ploča. Naslovnicu sam napravio sam, vrlo jednostavno, i to je bio početak. Tiskali smo, mislim da je minimum u to vrijeme bio tisuću primjeraka, a kad sam drugi put išao na turneju sa Steveom Lacyjem, prodavali smo ih kao kikiriki. Prodavali smo oko četrdeset komada poslije svakog koncerta. U to vrijeme moja žena je počela raditi samo za ICTUS i nazvala je četiri distributera koji su rado distribuirali izdanja naše etikete. S novcem koji smo zaradili od prve prodaje, producirali smo drugi album s Derekom Baileyjem te smo nastavili tim putem, nikad ne zaradivši pravi novac, ali uspjevši nastaviti san. Posao je uvijek bio na razini preživljavanja, ali ipak smo mogli objaviti puno albuma, stvarati glazbu i usrećivati glazbenike jer su svi bili plaćeni. To je bio početak ICTUS-a.
Je li ostvarenje sna bio jedini razlog što ste nastavili?
Godine 1984. razveo sam se od supruge i nisam mogao nastaviti sam jer je u tom trenutku posao trebao nekoga tko bi se brinuo o njemu. Nisam imao novca da unajmim nekoga da to radi umjesto mene, a u isto vrijeme sam već razmišljao o videu i svim drugim umjetničkim iskustvima, tako da je etiketa umrla 1984. Zatim sam kasnije producirao druge snimke – new age stvari – na novoj etiketi pod nazivom Index, a zatim sam 2004. ponovno pokrenuo svoju etiketu u L.A.-u i započeo digitalnu distribuciju starog kataloga. Te sam godine slučajno sreo starog menadžera kojeg sam imao u 1990-ima, koji je od mene trebao učiniti vrlo poznatog skladatelja glazbe, a umjesto toga nije napravio ništa. Rekao je: “Hej, imam novi posao. Distribuiram digitalne etikete i sjećam se da ste imali Jazz etiketu. Možemo poslovati zajedno.” Dao sam mu katalog, dvadesetak naslova, i u početku sam zarađivao sedamsto dolara godišnje. Zapravo, bio je to dobar posao jer nisam morao ništa raditi. Jednom me predstavio šefu poljske jazz etikete u SAD-u koji je rekao: “O, moj Bože, ICTUS katalog, imam sve originalne primjerke. Ja sam tvoj obožavatelj, zašto ga ne bismo ponovno pokrenuli?” Uložio je novac i počeli smo. Producirao je box set od dvanaest CD-ova i otada sam s vremena na vrijeme ponovno počeo producirati.
Koji su izazovi vođenja diskografske kuće?
ICTUS je uvijek bio posao jednog čovjeka. Zato nikada nisam imao komercijalni uspjeh i vrlo mali povrat od toga. Ne mogu biti izvođač, skladatelj i video snimatelj, a u isto vrijeme promotor diskografske kuće. Tako je ICTUS, posebno posljednjih godina, bio način da arhiviram svoj rad i sačuvam ga za slijednike, ako ih ima. Iz ovog ili onog razloga SVE ploče ICTUS-a za mene imaju ekstravagantan i uzbudljiv aspekt, inače ih ne bih objavio. Uvijek slijedim svoje glavno načelo: činite ono što smatrate da je najbolje za vas, a potom ćemo vidjeti sviđa li se to drugome ili ne. U proizvodnji albuma ne želim ugoditi nikome osim sebi. Tada sam bio blagoslovljen jer su svi albumi bili dobro prihvaćeni od kritike i publike.
