Sam Fender
People Watching
(Polydor, 2025)
Modernoj rock glazbi nužno je potreban netko poput Sama Fendera – netko dovoljno sposoban da njezine glavne vrline, kao što su beskompromisna osjećajnost, srčanost veća od života samog i nezaustavljiva energija, vrati masama što žude za nečim novim, a opet tradicionalnim, za nečime što će stare dobre gitare opet ubaciti u središte zbivanja. U tom smislu, sudeći prema prvim reakcijama publike i kritike, njegov bi se treći studijski album People Watching mogao pokazati prijelomnim.
Tridesetogodišnji Samuel Thomas Fender nije “novi klinac u kvartu.” Debitirao je 2019. hvaljenim albumom Hypersonic Missiles, a reputaciju je potvrdio ostvarenjem Seventeen Going Under iz 2021. U studio je potom ušao treći put, u međuvremenu ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima struke (Brit Award, Ivor Novello Award, Critic’s Choice Award, NME Award) koja je u autsajderu sa sjevera Engleske, iz okolice Newcastlea, uočila novog otočkog Brucea Springsteena. Na kraju smo, ostanemo li kod dobronamjernih usporedbi, ipak dobili kvalitetnog Brucea iz druge ruke, jer već uvodna naslovna pjesma, “People Watching” zvuči poput nekog zagubljenog bisera iz kataloga sastava War On Drugs. Njihov vođa Adam Granduciel, nije to nikakva tajna, i sam neskriveno pokazuje sklonost ključnim Springsteenovim radovima iz sedamdesetih i osamdesetih, pa je sjeo na mjesto koproducenta, pridonijevši emocionalnom realizmu idealnom za skupno pjevanje u krcatim sportskim arenama i stadionima, ovisi o tome hoće li se Fenderu i pratećoj ekipi posrećiti u predstojećim mjesecima.
Naravno da hoće, jer je People Watching nakrcan eksplozivnim materijalom, pjesmama koje pršte od heartland-rock entuzijazma umotanog u produkcijsko i aranžmansko ruho novoga stoljeća. Motivi su odabrani u skladu s temeljnim žanrovskim pravilima – Fender uvijek progovara iz uloge promatrača malih, nerijetko nelijepih prizora iz sumorne svakodnevice, sličica koje se u najboljim pjesmama (“Nostalgia’s Lie”, naslovna, “Crumbling Empire”) pretaču u jednostavnu, čežnjom obojenu rock and roll poeziju. U Fenderovu naletu i raspjevanom tenoru kakvi su danas u modi, uvijek se krije barem mala, a katkada i poveća količina melankolije, suburbane sjete, osobito u spomenutoj “Crumbling Empire” koja govori o urušenim kvartovima nekad moćnog Detroita. Protkana folkom, zasnovana na ponavljajućem akustičnom motivu i garnirana dionicom saksofona u drugome dijelu, “Rein Me In” biser je iz drugoga plana. Istovremeno, “Arm’s Length”, jedan od singlova, igra na sigurno, kao i (mnogo zanimljivija i bolja) “Wild Long Lie.” Podvučena gudačima, “Chin Up” nije loša premda zvuči pomalo generički, dok su impresivniji dijelovi ploče smješteni u njenoj drugoj polovici. “Something Heavy” jedna je od onih balada u srednjem tempu koje – bez obzira na to što je lišena bilo kakve inventivnosti – možete slušati danima jer pulsira zaraznom energijom, a osim toga u njoj gostuje Craig Finn iz Hold Steady, još jednog bitnog springstinovskog roots-rock sastava.
Završna “Remember My Name”, napisana u počast Fenderovu preminulom djedu i najosobnija pjesma na albumu, možda je malo odviše sentimentalna, ali je svejedno razotkrivajuća i obiteljski topla. Unatoč povremenim klišeiziranim rješenjima, People Watching album je koji ne treba propustiti.
