Kao i uvijek, smiren, blag, poput kakvog mudraca koji je duboko proniknuo u sfere duhovnog života. 7. listopada 2014. konačno sam dobio priliku napraviti intervju s velikanom, makar i telefonom. Prigodom ranijih susreta, prije ili poslije koncerata, nisam ni pomišljao na to, a kasnije nije bilo prave prilike. Kad se i ukazala, nije uspjelo. Jednom sam, prije koncerta, bio na tonskoj probi poslije koje smo se susreli i srdačno razgovarali. Predložio sam intervju, što je spremno prihvatio i rekao da poslije koncerta dođem u njegovu garderobu. Poučen iskustvom želio sam taj dogovor verificirati kod organizatora koncerta. Osiguranje na ulazu bilo je vrlo kruto i obaziralo se samo na naredbe svog voditelja, zato sam zamolio organizatora koncerta da ih obavijesti o našem dogovoru i dobio čvrsto obećanje da neće biti problema… No, moji su se strahovi pokazali opravdanima.

Dobri duh jazza

Razgovarao: Davor Hrvoj

Kad sam poslije koncerta pokušao ući na backstage, ljudi iz osiguranja na ulazu nisu znali ništa o našem dogovoru, a organizatoru ni traga. Očaj! Bili smo toliko blizu, tek pedesetak metara jedan od drugoga, a opet tako daleko. Spomenti telefonski intervju bio je zapravo uvod u intervju koji smo dogovorili u četiri oka na dan koncerta, kad smo se trebali susresti, no do tog koncerta nije došlo jer se razbolio. A toliko je tema o kojima sam želio više saznati iz prve ruke, od glazbenog stvaralaštva u raznim razdobljima karijere preko intenzivnog proučavanja i prakticiranja budizma koje je zauzelo važno mjesto u njegovu svakodnevnom životu, te mu je pomoglo da, osim alkoholizma i poteškoća u braku, prebrodi i nekoliko velikih tragedija: smrt brata, trubača Alana, tešku bolest i smrt kćeri Iske, te gubitak supruge koja je poginula pri padu zrakoplova, sve do priče o tome kako je pomagao Tini Turner koja je, bježeći od nasilnog supruga Ikea, boravila u Shorterovu domu.

Poštovanje i neustrašivost

Koje su najvažnije kvalitete koje dobri jazz glazbenici moraju imati?

Moraju imati iste kvalitete kao astrofizičari; moraju biti znatiželjni, moraju biti spremni prihvatiti izazove, što ih čini neustrašivima. Moraju biti odvažni. Znamo da to nije lako. Teško je iz dana u dan biti takav, ali uvijek moramo imati na umu veličinu izazova s kojim se suočavamo putujući svijetom i nastupajući, kad smo na pozornici, ispred publike. Uvijek možemo nešto izvući iz tog beskrajnog izvora. To nas čini hrabrima, neustrašivima, ne samo kad smo na pozornici i kad sviramo, nego i u svakodnevnom životu, iako takav način života može biti jako varljiv.

Govorite o kvalitetama koje imaju članovi vašeg sastava: Danilo Perez, John Patitucci i Brian Blade. Kako se osjećate tijekom komunikacije s njima na pozornici?

Da, govorim upravo o tome. To je razlog zašto sviramo zajedno. Kad smo zajedno na pozornici sve se svodi na povjerenje. Imamo povjerenje jedni u druge. O povjerenju nisam razmišljao kao o nečemu važnom sve dok ga nisam osjetio u suradnji s njima, dok nismo počeli odlaziti do krajnjih granica da bismo nadahnuli jedan drugoga, ali i druge ljude koji možda ne znaju, koji ne vjeruju u povjerenje, ne vjeruju u jednakopravnost naših osobnosti, naše indvidualnosti. Ne radi se samo o mišljenju masa.

Oni koji slijede tuđe zamisli brzo će se naći u slijepoj ulici, no unatoč toj spoznaji većina će ljudi slijediti druge

Kako činjenica da godinama svirate s Perezom, Patituccijem i Bladeom utječe na kreativnost vaših izvedbi?

Toliko dugo smo zajedno upravo zbog tog izazova kreativnosti: to je ključno, potpuno jasno, ovdje pred nama. Ne moramo to tražiti negdje drugdje, samo se moramo suočiti s izazovom, i to svi zajedno, kad god smo zajedno na pozornici, kao što se zajedno sa svojim obiteljima suočavamo s izazovima. Kad danas govorimo o kreativnoj glazbi znamo da se ne radi samo o glazbi. Kad smo na pozornici upuštamo se u sviranje glazbe koja nema mnogo dodirnih točaka s uobičajenom glazbom. Miles Davis mi je jednom rekao: “Hej Wayne, nisi li se umorio od sviranja glazbe koja zvuči poput glazbe?” Ha ha ha ha.

Što vam je najveći izazov u stvaranju glazbe?

Zapravo, svirajući nastojimo pokazati koliko je važan izazov koji pred nas postavlja prihvaćanje i iskazivanje individualnosti, jer nam uvjetuje da preuzmemo vođenje naših života, umjesto sljedbeništva. Oni koji slijede tuđe zamisli brzo će se naći u slijepoj ulici, no unatoč toj spoznaji većina će ljudi slijediti druge. Bez obzira na to jesu li obrazovani, sljedbenici su mnogobrojni, prate druge poput stoke koja slijedi predvodnika, pa čak i na opasne litice s kojih mogu pasti u ponor, kao u onim scenama iz starih kaubojskih filmova. Želimo razviti novu srodnost u našim životima u kojima se pojedinac uvijek razvija do te mjere da može sam vladati vlastitim životom, te postati producent, redatelj i glumac u filmu o svom životu.

Kvalitetan vođa sastava je netko tko želi napraviti nešto plemenito

Kad govorimo o vodstvu, vi ste jadan od najvećih vođa jazz sastava u povijesti te glazbe. Koje su najvažnije kvalitete koje dobar vođa sastava mora imati?

Takve kvalitete glazbenici ostvaruju postupno. One nisu konačne; uvijek se razvijaju, unapređuju. Jedna od tih kvaliteta je pažljivo slušanje, ne samo glazbe, nego i onoga o čemu ljudi govore. Jedna od kvaliteta je učenje, čitanje. Čitati možemo svakog dana. U kvalitete ubrajam i učenje o tome koliko je važno razviti poštovanje. Kvalitetan vođa sastava je netko tko želi napraviti nešto plemenito. Da bismo napravili nešto plemenito, kao vođe moramo prepoznati i omogućiti da se provede ono što se događa izvan svjetla pozornice, voditi računa o onome što rade ljudi u sjeni, koji nisu zvijezde. Najvažnije je ono što se događa u našim obiteljima, primjerice u obitelji Johna Patituccija ili Danila Pereza: što se događa s njihovom djecoma, s mojom obitelji, mojom suprugom, s obitelji Herbieja Hancocka, njegovom kćerkom i suprugom. Važni su nam i životi nekih drugih ljudi. Dobar primjer je McCoy Tyner, koji godinama živi sa svojom suprugom. Predivno je što su toliko dugo zajedno. Ponovno je zajedno s Aishom. Trebamo veličati naše djedove i bake. To je jednako važno kao strast prema glazbi Dimitrija Šostakoviča, kao mijenjanje stvari kroz glazbu, kao djelovanje Charliea Parkera. Što god mislili o njemu, Parker je s razumijevanjem razgovarao o mnogim temama. Iako je bio krhak, to što je bio žrtva vlastitog ponašanja ne znači da je moguće izbrisati njegovu veličinu. Koliko se samo laži širilo o njemu, posebice od njegove prve supruge Rebecce.

Kako ste postigli razinu na kojoj možete sastav voditi na demokratskim načelima?

Navest ću primjer iz kojeg je vidljivo da je to moguće i da daje dobre rezultate. U New York Cityju smo snimili album s komornim orkestrom Orpheus[1]. Zanimljivo je da taj orkestar svira bez dirigenta. U njemu je trideset i osam glazbenika, a podjednako je žena i muškaraca. Kad su vježbali, svirali smo s njima i upoznali se s njihovim načinom rada. Primjetili smo da svatko u orkestru ima pravo glasa, može reći što želi, izložiti svoje zamisli. Predlagali su način na koji bi se nešto moglo izvoditi. Nemaju dirigenta, generala, poručnika, pukovnika i brigadira.

Zašto nemaju dirigenta?

Zato jer im se pruža mogućnost odabira kako će svirati u svakom sljedećem trenutku. Nemaju određen način izvedbe kao što je to slučaj kod ostalih orkestara klasične glazbe, primjerice kad izvode Čajkovskog. Nema uprave ili voditelja koji bi im naredio što moraju raditi. Imaju neobičnog menadžera. Prilikom našeg prvog susreta poklonio mi je kipić Captaina Marvela, stripovskog superjunaka. U djelovanju tog orkestra osjeća se zaigranost. Sviraju i istodobno se igraju. Takvi nisu samo kad se radi o glazbi nego i u svakodnevnom životu. Sviraju kroz igru! Konačno, kroz sviranje pokazuju koliko jedan drugoga poštuju, umjesto da se glože oko provođenja raznih pravila i odredbi zasnovanih na umjetnom stvaranju neke predodžbe o, primjerice, veličanstvenosti nekog djela, umjesto da nastoje opravdati razmimoilaženje u stavovima i udaljuju se jedni od drugih ili pokušavaju nametnuti svoje mišljenje o tome kako su baš oni posebni glazbenici i pravi umjetnici, kao da nisu normalna ljudska bića, nego nekakvi artisti. Takvo ponašanje ne doprinosi istinitosti. Oni su uobičajeni ljudi koji žele napraviti nešto plemenito.

Kad govorite o suradnji s komornim orkestrom Orpheus, mogu zamisliti iste glazbene kvalitete koje i inače imate: slobodu, igru, intuiciju, rizik, interakciju, međuigru, radost. Koji od tih elemenata su važni za vas, za vaše stvaralaštvo?

Svaki od ovih koje si nabrojao. Interakcija je iznimno važna.

To uvijek možemo osjetiti u vašoj glazbi, a znamo da se događa i da je važno jer se u tim trenucima svi članovi sastava smješkaju.

Da, da, da. Interakcija je proces koji pomaže da spoznate pravu vrijednost glazbenika i njegovu sposobnost, da u drugi plan potisne svoj ego. Tada nema mjesta za ego. To je dio procesa. Tada iz glazbenika izvire plemenitost, hrabrost da se upušta u nešto za što zna da je vrijedno, ali da mu neće donijeti popularnost. Za tako nešto treba se othrvati svojem egu i pronaći unutrašnje nadahnuće. U tim trenucima moramo uskladiti ego svakoga od nas.

Kako?

Ego obično izlazi na vidjelo u svijetu takozvanih uspješnih ljudi. Teško ga je kontrolirati kad netko dospije do “vrha”. Tada će se napuhanko hvaliti da je osvojio deset Oscara, da ima vlastitu kuću, dvije kuće, puno automobila, da je iznimno uspješan. Interakcije nam nude podatke o tome kako da poštujemo jedan drugoga. Postoji uzrečica: “previše babica, kilavo dijete”. Naime, tada svatko želi biti glavni. Ali to nije tako samo u “rodilištu”; tako je u cijelom svemiru. Takvo je “rodilište” čitav naš život. “Rodilište” je život koji ne možemo izmjeriti. Sve su te kvalitete važne. Rizik! Neustrašivost! Teško je neprestano biti neustrašiv, smion, ali ne možemo odoljeti tom izazovu. Želimo se s njim suočiti.

U vašim se izvedbama osjeća slobodarski duh. Kako to utječe na vaše izvedbe?

Izazov leži već u samom pokušaju opisivanja slobode. Pokušavajući opisati slobodu svojim ponašanjem pričate priču o nekoj vrsti slobode. To je nešto iznad relativnosti. Sama sloboda je relativan pojam; nešto uzvišeno, ali također relativno.

[1] Orpheus je Grammyjem nagrađeni orkestar s kojim su surađivali mnogobrojni ugledni izvođači klasične glazbe.

Razgovor s Wayneom Shorterom objavljen je i u novoj knjizi Davora Hrvoja “Zamrznuta glazba” u izdanju izdavačke kuće Ex libris (2022).