Romantične komedije su žanr koji rezultira uglavnom filmovima koji ne vrijede ništa, a glumicama poput Jennifer Aniston i Sandre Bullock osiguravaju lagodan život, ali i nominacije za Zlatne maline. Štancaju se bjesomučno, jer unatoč često poražavajućim ocjenama kritike,  u pravilu donose novac. Jedan od oglednih primjera kako se da napraviti sladunjava, ali inteligentno-simpatična i nepretenciozna romantična komedija je “Notting Hill”, priča o pomalo zbunjenom, od supruge svježe ostavljenom, londonskom knjižaru (Hugh Grant, doduše, ni ne glumi ništa doli zbunjene tipove) i filmskoj zvijezdi (Julia Roberts) koja se sklanja od slave upravo u njegovoj četvrti.

Engleski filmaš Roger Michell na Notting Hillu zaradio je ime i bianco pristup zanimljivim hollywoodskim scenarijima. Kako i ne bi, kad čovjek s romantičnom komedijom osvoji srca kritike, a film zaradi gotovo deset puta više od uloženog, za producente je nešto poput zlatne koke. Zanimljivo, prvi holivudski Michellov posao poslije “Notting Hilla” bio je triler “Changing Lines” s Benom Affleckom i Samuelom L. Jacksonom. Položio je i taj test, film je zaradio i novac i hvalospjeve. Poslije je snimio dva “mala” filma u Engleskoj, pa je komedijom “Venus” Peteru O’Tooleu omogućio da u 74-godini zasluži nominaciju za Oscara.

U gotovo bezgrešnoj filmografiji, “Morning Glory” je trebao biti “zicer”. Tema televizijskih vijesti je tako “američka”, dvije prokušane zvijezde Diane Keaton i Harrison Ford i dvije u usponu, Rachel McAdams i Patrick Wilson, sigurni mamci za publiku. No po prvi put u Michellovom slučaju, kritičari su se podijelili, a publika, posebno američka ostala suzdržana. Znači li to da je Michell napravio loš posao? Ne, “Po jutru se dan poznaje” sadrži sve ono što bi iole inteligentnija i zahtjevnija publika od takve vrste filmske zabave trebala očekivati.  Možda se scenarij, što je bio glavni prigovor američke kritike, premalo bavi podlogom priče, američkom televizijom kao industrijom, no kroz film, ispod površine se sasvim jasno razvija dublja poruka u vidu kritike trivijalizacije medija.  Michell je opet to lijepo uravnotežio;  ozbiljnu temu i vrlo zabavnu komediju o ljudima koji samo pokušavaju preživjeti od vlastitog rada.  

Mlada producentica Becky Fuller (Rachel McAdams) radi dobar posao u ranojutarnjem showu na lokalnoj televiziji i nada se promaknuću, no umjesto napredovanja dobiva otkaz zbog rezanja troškova. Svoj CV šalje na desetine adresa i nakon niza bezuspješnih intervjua, prihvaća bez pitanja posao na jutarnjem programu DayBreak mreže IBS koji se bori da sasvim ne potone u konkurenciji jačih televizija. Budžet je jadan, ekipa demoralizirana, a voditelji narcisoidna zvijezda Paul McVee i profesionalna Colleen Peck (Diane Keaton), razočarana što pod stare dane mora raditi u nepopularnom showu. Nitko ne vjeruje da  Becky može išta promijeniti, no prvi potez da otpusti bahatog McVeea osigurava joj naklonost ekipe.  

U traženju novog voditeljskog rješenja pada joj na pamet suluda ideja, da pred kamere dovede legendu ozbiljnog novinarstva Mikea Pomeroya (Harrison Ford), koji ima ugovor s IBS-om, ali sjedi neiskorišten i čeka penziju. Njemu je razgovarati o nevažnim stvarima s ljudima u jutarnjem programu ispod časti, ali ipak je prisiljen prihvatiti posao. Niz komičnih situacija u koje upada Becky, sukob voditeljskih veličina s izvrsnim dijalozima punim cinizma i zajedljivosti , pružaju puno razloga za smijeh.  U isto vrijeme na površinu izvire poanta priče koju potencira stari novinarski vuk Pomeroy; mi samo mislimo da je publika glupa i da su samo bizarne teme i tračevi o slavnima ono što ih zanima. Donijeti prvi pravu ozbiljnu vijest kao što je uhićenje kongresmena je ono što donosi gledanost. To Pomeroy na kraju i dokazuje.

Ako se Michellovom  filmu i ima što zamjeriti onda je to balans davanja prostora likovima. Uloga Becky je više od središta priče i kao posljedica ispalo je da odlični Harrison Ford  i posebno Diane Keaton dobiju premalo prostora.