U posljednja tri desetljeća rock and roll je toliko puta dospijevao u kojekakve krize i evolucijske zastoje da je čudno kako je 2026. išta preostalo od tog nekoć izdržljivog žanra. Ako se čini da gitara kao njegov simbol polako odumire (o čemu smo opširnije pisali na ovim stranicama), taj dojam u pretežnoj se mjeri povezuje s jednostavnom činjenicom da je jezik rocka odavno prestao biti jezik popularne kulture; tu su ulogu preuzeli neki drugi žanrovi, posve oprečne estetike i načina funkcioniranja.
No, s vremena na vrijeme na površinu silovito izroni sastav koji silinom i energijom potakne dovoljno medijske bure da dio kritičara odmah potegne za već pomalo ofucanom sintagmom “saviours of rock.” Nakon The Strokesa, The White Stripesa i Arctic Monkeysa, tu nezahvalnu spasiteljsku titulu ponio je Geese, njujorški indie kvartet koji je – predvođen karizmatičnim dvadesetčetverogodišnjim pjevačem Cameronom Winterom – u orbitu uzletio prošlogodišnjim studijskim albumom Getting Killed, prepunim uznemirujuće energije i raznovrsnih stilskih fragmenata, od art-rocka i no wavea do atonalnih eksperimenata. “Pozdravite nove spasitelje rock and rolla”, glasi naslov Guardianove euforične recenzije koncerta koji su Geese pred oduševljenim navijačima održali 20. ožujka u Bristolu.
Unatoč mladosti, Cameron Winter, Dominic DiGesu (bas), Max Bassin (bubnjevi) i Emily Green (gitara) nisu početnici. Getting Killed njihovo je četvrto ostvarenje, objavljeno za američku nezavisnu etiketu Partisan Records, a riječ je o kulminaciji prvoga dijela njihove karijere koja se sada, valja napomenuti, proteže na cijelo desetljeće.
Korijeni su im u Brooklynu koji se, uzgred, pokazao kao nezaobilazno središte američke nezavisne rock scene, svojevrsni inkubator velikih sastava. Prisjetimo se, u Brooklynu su se (unatoč ishodištima u Ohiju) okupili The National; iz Brooklyna potječu TV On The Radio, LCD Soundsystem, Big Thief, Grizzly Bear i mnogi drugi, a tradiciju slobodnomislećih bruklinških pronositelja indie-rock tradicije danas nastavljaju Geese. Winter i društvo upoznali su se kao srednjoškolci, zajedno su pohađali Brooklyn Friends School i vjerojatno iz tog mladenačkog zajedništva proizlazi neraskidiva stvaralačka kemija i kohezija, kako na bini tako i u studiju.
Debitirali su 2018. albumom A Beautiful Memory, objavljenim u vlastitom izdanju. Prije i poslije prvijenca objavili su još i po jedan EP, ali to je bio tek uvod kojim su naznačili potencijal. Ustvari, članovi su razmišljali o prekidu karijere kako bi nastavili školovanje, ali zanimanje diskografskih kuća bilo je preveliko da bi odustali od glazbe. Materijal za Projector – prvi album za izdavačku kuću Partisan – napisali su još u srednjoj školi, no priča je već tada, 2021. godine, zvučala mnogo privlačnije no što su to sugerirale njihove nježne godine.
Idući album – sjajni 3D Country – označio je golem napredak na svim razinama. Produkcija je za klasu bolja, a fino koncipirane pjesme poput “2122”, “3D Country”, “Crusades” i “Cowboy Nudes” (s primjesama alternativnog country-rocka) otkrivaju novu izvođačku zrelost. Uostalom, cijeli koncept albuma 3D Country, kako prenosi NME, slijedi “priču o uštogljenom kauboju koji, pod utjecajem psihodeličnih droga, luta pustinjom dok mu se svijet pred očima – baš kao i vlastiti identitet – nepovratno raspada.” 3D Country predstavlja subverzivnu reinterpretaciju americane, odnosno viđenje žanra iz neurotičnog njujorškog art-rock kuta.
Ukratko, dobro organizirani kaos – a taj dojam ne proizlazi samo iz “razdražljivih” i nepredvidivih sviračkih zahvata, nego i iz načina na koji Winter koristi svoj ekspresivni bariton, od konvencionalnog pjevušenja do neobičnog falseta, zavijanja i vrištanja, katkada u istoj pjesmi. To mu je priskrbilo usporedbe s vokalistima u rasponu od Thoma Yorkea i Juliana Casablancasa do Micka Jaggera i Toma Waitsa.
Sve njihove vrline u najradikalnijem su se obliku našle na albumu Getting Killed koji se redovito pojavljivao na kritičarskim listama najboljih izdanja iz 2025; u NME-u i Stereogumu je broj jedan, a u Rolling Stoneu, Pitchforku, The New Yorkeru, magazinu Paste i većini drugih publikacija smjestio se među pet ili deset najboljih. Ako je 3D Country njihova vizija kozmičkog country-rocka, Getting Killed uranja duboko u urbanu tjeskobu dvadeset prvoga stoljeća, pa je i zvuk dodatno pomaknut na područje atonalnog, eksperimentalnog rocka isporučenog s dozom mračnog humora. To je jasno već u uvodnoj, mahnitoj “Trinidad”. Zamislite li Waitsa i Captaina Beefhearta u najluđem izdanju, i pomnožite li to s deset, dobit ćete tek približnu sliku Winterova ludila. Ili, primjerice, “100 Horses”, čiji početak zvuči donekle konvencionalnije, no priča brzo poprima obličje uglazbljene apokalipse. Ipak, Geese su i u ovaj metež sposobni ubaciti gotovo milozvučne, melodiozne začine koji cjelinu čine još zanimljivijom i svakako manje predvidivom. “Cobra” je takav primjer – odsvirana je i otpjevana razmjerno ležerno i disciplinirano, premda stihovi i ovdje (uz pomoć zmijskih metafora) govore o gorčini u romantičnom odnosu. Emocionalno napeta i ritmički istrzana, odlična “Bow Down” povratak je u noćnu moru, dok je “Au Pays du Cocaine” najbliže što su se približili formi nježne balade – premda i ona u finalu dobiva naznake košmara.
U međuvremenu, potkraj 2024, Winter se oglasio i solo albumom Heavy Metal. Njime je svjesno učinio otklon od “bendovskog” zvuka i snimio kolekciju kantautorskih, intimnih ispovijesti koje na trenutke doista jesu suptilne i snolike, premda su prožete nadrealnim ugođajem, neusporedivim s bilo kojim kantautorom stare škole s kojima ga katkada uspoređuju (Leonard Cohen i Harry Nilsson, primjerice). Paralele s Waitsom i Louom Reedom mnogo su smislenije i više utemeljene u stvarnosti, no Winter solo, kao i Geese u cjelini, zaseban su slučaj. Radi se o unikatnoj pojavi na modernoj sceni, o glazbi koju obožavate ili jedva podnosite, no tu i jest dio njezine vrijednosti.
Beskompromisna, ekscentrična i žanrovski neuhvatljiva, njujorška četvorka pulsira autentičnim buntom, unoseći prijeko potrebni nemir u korporacijski ustrojenu svjetsku scenu. Geese možda neće spasiti rock, ali ako ga barem malo izbace iz predvidive kolotečine, bit će to kolosalan uspjeh.
