The Decemberists
The King Is Dead
(Rough Trade )
Na The Crane Wife iz 2006. su uspjeli pomiriti japansku priču o ranjenom ždralu, opsadu Lenjingrada u 2. svjetskom ratu i stihove o paravojnoj protestantskoj skupini u Sjevernoj Irskoj 70-ih godina, The Hazards Of Love plesao je pak na varljivoj žici prog-rocka, praskali su hard rock rifovi i poigravalo se s živcima publike naučene na jasno odvojene trominutne pjesme.
Od ambicioznog, ali čistoj (i laganoj) melodiji odanog benda Decemberists su izrastali u čudovište, što nužno nema negativnu konotaciju, ali je novi album očekivan s podjednakim uzbuđenjem i strepnjom.
The King Is Dead je donio olakšanje s više aspekata, zatvorio krug diskografskog puta benda i na neki način vratio stvari na početak. Riječ je o ploči punoj sočnog folk-rocka s duhom indie retorike, to jest americane, i ona u fundamentu podsjeća na debi Castaways and Cutouts. Decemberists i njihov glavni autor Colin Meloy nikad ne zaborave napomenuti kako su nadahnuti drugim bendovima, no na albumima se zapravo nikad to nije izravno čulo. Ovdje se čuje; na prvo slušanje samo u “Calamity Song” i izvrsnoj “Down By The Water” s refrenom koji kao da je sišao s glasnica Michaela Stipea.
Meloy pjeva strasno kao nikad dosad, pjesme su pitke, emotivne i zovu na novo slušanje, a svako ponavljanje pojačava dojam kako je The King Is Dead – čak i u pjesmama po najočitijim folk šablonama (violina, harmonika, pedal steel, dvoglasje Meloya i gošće Gilllian Welch a la Gram Parsons i Emmylou Harris) ili keltskog naslijeđa u stilu Poguesa – neka vrsta hommagea R.E.M.-u. Ne samo zato što na albumu gostuje njihov gitarist Peter Buck, već zbog sličnog duha, načina pjevanja i konstrukcije pjesama iz faze prelaska R.E.M.-a s nezavisne kuće na veliki Warner krajem osamdesetih. R.E.M. su skladali neodoljivo privlačne, često poletne melodije, ali je uvijek iznad njih lebdio teški oblak melankolije.
Upravo je tako i na novom djelu Decemberists. Možda je tome pripomogla i činjenica da je po prvi put Meloy lirski u dosluhu sa stvarnošću. Iako krajnje dvosmisleni i metaforički, stihovi daju naslutiti da Meloya muči ekologija i uz nju vezana budućnost u kojoj mora odrastati njegov sinčić (“Rise To Me”), i rat u Iraku (Dear Avery). U uvodnoj “Don’t Carry It All”, jednoj od onih koju bi prije R.E.M.-a prispodobili suradnji Wilca i Billya Bragga na projektu Mermaid Avenue, čak se pozabavio tako prozaičnom stvari pokušaja da zasadi vrt s ženom iza kuće.
Svježe djelo Decemberistsa nema pretenzija da bude veliki album, manje ambicioznosti ovaj put znači više emocija u neodoljivoj kombinaciji radosti i sjete. Na kraju, odavanje počasti velikom bendu iz Athensa ovdje je nevažna za esenciju; ako je i riječ o hommageu, The King Is Dead je vraški dobar hommage.
