Brandon Flowers
Thrasher
(Island Records, 2026)
Brandon Flowers je pjevač The Killersa – što nije baš maštovit i prikladan naziv za bend, osobito ako se uzme u obzir činjenicu da taj kvartet iz Las Vegasa (!) izvodi anglofilski indie-pop za publiku odraslu na pojavama tipa Duran Duran, Queen i Bowieja iz razdoblja dok se pokušavao dodvoriti MTV-jevskoj publici. Koliko god se u njihovoj glazbi povremeno čuju i odjeci heartland-rocka, teško je izbjeći dojam da su te elemente u svoju priču ugurali nekako na silu. Dakako, Killerse su prigrlili i mlađi slušatelji, i to mnogo njih, osobito u Britaniji i Europi gdje im albumi u pravilu postižu najveće uspjehe. Ukratko, činilo se da je Flowers po svemu – osim po formalnom podrijetlu – čisti Britanac. No, sada se najednom prisjetio da je kao klinac tijekom odrastanja u provincijskom mjestašcu u Utahu slušao očeve ploče Waylona Jenningsa i Johnnyja Casha, pa je odlučio snimiti “country and western” album, s primjesama americane i springstinovskog rocka.
Stoga se uputio u središte zbivanja, Nashville, gdje je za novu misiju angažirao autentične žanrovske mahere. Na poduljem suradničkom popisu posebno se ističe legendarni usnoharmonikaš Charlie McCoy koji je, uz ostalo, sudjelovao na nekim sličnim projektima Boba Dylana davnih šezdesetih kao što je Nashville Skyline. Tu su i pedal-steel gitarist Bruce Bouton, gitarist David Rawlings (ključni partner sjajne Gillian Welch), potom pjevačica Margo Price, te ansambl Mariachi los Camperos de Nati Cano koji je zvuk na nekoliko mjesta obogatio meksičkim melosom – recimo, u primjereno nostalgičnoj “The Red Ground.”
Rezultat te čudne misije, njegov treći solo album Thrasher, nije tako loš kao što bi netko mogao očekivati. Upravo suprotno. Otvara ga dopadljiva “Does It Ever Cross Your Mind?”, no prvi pravi zgoditak je “One of Us”, melodiozna i poletna posveta Brandonovom pokojnom šogoru Mikeu – pjesma toliko šarmantna da vam dođe da mu oprostite sve ranije zločine u karijeri. Pjesme su općenito fino napisane i izvedba je besprijekorna (uz takvu prateću ekipu bilo bi doista neobično da nije), a Brandonov se temeljni problem ovdje može svesti na konstataciju da njegov operetni vokal nema dovoljno topline, prezentnosti, sugestivnosti i narativne uvjerljivosti, a to su osobine bez kojih je bilo koji prvoklasni country-pjevač nezamisliv. Međutim, trud je neupitan, pa album teče i klizi opušteno, poput starog Cadillaca na širokoj, suncem okupanoj pustinjskoj cesti.
Emotivnu kulminaciju Thrasher doseže u sumornoj baladi “Miss America”, napisanoj iz ženske perspektive, a skrojenoj po receptu preuzetom s Bossovih akustičnih ostvarenja; s jedne strane imamo potragu za idealiziranim američkim snom, dok s druge strane autor progovara o posve konkretnoj, mučnoj obiteljskoj situaciji i toksičnoj vezi. Još je bolja “Angel”, koja se sluša poput mini-trilera i vjerojatno predstavlja najzrelijih pet minuta albuma. Jedna za drugom, nižu se sličice iz američke provincije, što ploču još više približava neizbježnom Bruceu Springsteenu – ponajviše u (također jako dobroj) rokerskoj “Tiger’s Blood” koja označava najveći odmak od kantrificiranog ostatka cjeline. Uostalom, mogu li stihovi „Roll on like a runaway train / Into the fire and out of the frame” podsjećati na bilo koga drugoga osim na Brucea iz najboljih dana? Možda se stoga i ne treba previše zamarati s količinom žanrovske autentičnosti – Thrasher po tko zna koji puta u povijesti otvara temu odnosa rock and rolla i countryja; spojite li energiju prvoga s disciplinom i narativnošću drugog, dobit ćete niz remek-djela, poput Grievous Angel, Harvest (i Harvest Moon), American Beauty, Desperado, Being There, dobit ćete Stevea Earlea, Genea Clarka, Poco i Lindu Ronstadt, Toma Pettyja i Byrdse. Flowers još nije na njihovoj razini, ali Thrasher je djelce koje, unatoč manama i autorovoj poznatoj prevrtljivosti, nije razočaralo.
