The Rolling Stones
Foreign Tongues
(Polydor, 2026)
Čak i ako niste ljubitelj Rolling Stonesa, vjerojatno vam je za oko zapeo omot njihova posljednjeg, dvadeset petog studijskog albuma, Foreign Tongues – omot na kojemu se lica preživjelih članova (Micka, Keitha i Ronnieja) stapaju u kaotičnu ali ekspresivnu cjelinu: možete ih optužiti za bilo što, ali ne i za to da su bezizražajni i da im manjka karizme. Mogu se čak zaogrnuti starim pseudonimom The Cockroaches (Žohari) i pod tom maskom objaviti singl “Rough and Twisted”, konvencionalni komad blues-rocka pogonjenog Jaggerovom usnom harmonikom, i opet će zazvučati nekako…privlačno i vitalno. Vitalnije od dobrog dijela upola mlađih indie-pop/rock pozera.
Doduše, valja napomenuti da “Rough and Twisted”, zajedno s “In the Stars” koja je također prethodila albumu, pripada najmanje intrigantnim trenucima u ovom stilski raznolikom kolažu. Uostalom, Stonesi su najbolji kad blues ne tumače izravno, nego na vlastiti način, “iz druge ruke”, uklapajući elemente žanra u vlastitu, razbarušenu viziju. “Rough and Twisted” kao da je pomalo doslovan citat čikaške blues dvanaestice.
Što se albuma u cjelini tiče, Jagger i Richards iz nekog su razloga nastavili suradnju s mladim njujorškim producentom Andrewom Wattom koji je ispolirao zvuk i na njihovoj prethodnoj ploči Hackney Diamonds (i koji je pomogao upumpati novi život u karijere drugih veterana, poput Pearl Jama, Iggyja Popa i Paula McCartneya). To je rezultiralo estetikom koja se ponajviše oslanja na razdoblje Stonesa od 1978. (album Some Girls) do 1989. (Steel Wheels) i varira između kontrolirano sirovog do ponešto sterilnog i upadljivo “modernog”. Neke su pjesme otpaci s prethodnih ili čak vrlo davnih sessiona, poput pankerske “Hit Me In The Head” gdje se mogu čuti i bubnjevi Charlieja Wattsa. Premda je Foreign Tongues nakrcan doprinosima drugih renomiranih igrača iz prve svjetske garniture – Paula McCartneya, Stevea Winwooda, Roberta Smitha i Benmonta Tencha iz Pettyjevih Heartbreakersa – sve su se “gostujuće” dionice utopile u cjelinu koja uvijek i isključivo nalikuje Stonesima.
A to znači da je album protkan svime što Stonese čini Stonesima, od tvrdog električnog bluesa, melankoličnog countryja i pseudo-disco-funka, pa sve do sjetnih balada, uz dvije zanimljive obrade. Iznimno nadahnuta “Ringing Hollow” pokazuje da su Stonesi, kad to požele, briljantan country-rock bend. Djelomice otpjevana u falsetu, “Jealous Lover” nastavlja tradiciju stvari kao što su “Emotional Rescue” i “Miss You”, a pokazuje Jaggera u izvrsnoj formi. Premda je i izvođačka kemija Richardsa i Wooda neupitna, uspjeh albuma Foreign Tongues možda najviše duguje Mickovoj neiscrpnoj energiji i majstorskoj vokalnoj izvedbi: glas mu je i dalje gibak, snažan, emocionalno nijansiran i doseže visine o kojima ostali osamdesettrogodišnjaci mogu tek sanjati.
U drugom, relaksiranijem dijelu ploče smjestila se izvrsna Richardsova “Some of Us”, karakteristično osjećajna balada koja – za razliku od njegovih prethodnih pokušaja na albumima benda – zvuči kao zaokružena pjesma s glavom, repom, prepoznatljivom melodijom i Mickovom prijateljskom podrškom na pratećim vokalima. Posve neočekivano, tu se nekako uklopio i remake klasika “You Know I’m Not Good” iz kataloga zlosretne Amy Winehouse; i ovoga puta je priču iznijela izražajna Jaggerova vokalna dionica i impresivna usna harmonika. Drugi cover zapravo je finale albuma – “Beautiful Delilah” Chucka Berryja aranžmanski je promijenjena, ogoljena do “kosti” i prevedena na jezik sirovog akustičnog country-bluesa.
Da im je kontrola kvalitete bila za nijansu stroža (i da su album skratili s četrnaest na, recimo, deset pjesama), dojam bi bio još bolji. No i ovako je ispalo jako dobro; “najveći rock and roll bend” na svijetu i dalje pulsira raskalašenošću i mladalačkim (!) žarom. Kako im to uspijeva? Ne pitajte vašeg recenzenta, pa čak ni Keitha Richardsa, koji je nedavno na sličan upit, uz onaj njegov siktavi, simpatičan smijeh, uzvratio novinaru: “Nemam pojma. To biste trebali pitati mojeg doktora.”
