Paul Weller
In The Shadow Of The Sun (Live & Very Direct)
(Parlophone/Warner/Dancing Bear)
Moglo bi se reći da je Paul Weller proživio najmanje tri umjetnička života, od kojih jedan, dakako, traje i danas. U vrijeme prvih punk-bitaka predvodio je trio The Jam kojim je reafirmirao britanski mod-pokret crpeći motive iz opore svakodnevice londonske radničke klase druge polovice sedamdesetih.
Nakon šest konzistetno kvalitetnih studijskih albuma – jedina nešto slabija iznimka je finalni The Gift – Weller je učinio najpankerski potez karijere, premda ne i najsimpatičniji. Rasformirao je sastav, počeo se odijevati u upadljivo uredne žuto-ružičaste kombijacije, pustio “talijanku” i pokrenuo šminkersku pop-soul postavu The Style Council. Ako njihov kapučino-pop danas ne zvuči zastarjelo kao što bi čovjek mogao očekivati, jedini se razlog krije u Paulovoj bezvremenskoj autorskoj vještini – a ona se posve razmahala u trećoj, samostalnoj etapi njegova rada koja je, čini se, jako daleko od kraja. Weller očigledno ne razmišlja o mirovini. A zašto i bi?
O Modfatherovoj vitalnosti svjedoči i nova koncertna retrospektiva In The Shadow Of The Sun (Live & Very Direct). Naslov ovog albuma – zasad dostupnog samo u digitalnom formatu, kasnije i na vinilu – za nijansu je predugačak, “nepraktičan” i nije ga lako upamtiti, ali to mu je, srećom, jedina veća mana. Sadržaj se računa, a on pršti od nezaustavljive energije, i upravo je na tome poseban naglasak. Izraz “very direct” iz naslova odnosi se na činjenicu da je materijal oblikovan i snimljen izravno sa zvučne konzole, bez naknadnog poliranja i studijske dorade, a zabilježen je 2026. na koncertima održanima u sklopu njegove britanske ljetne turneje. „Nadamo se da ova snimka uživo vjerno prenosi doživljaj koji smo mi i publika osjetili na ovim koncertima u sklopu turneje,” poručio je Weller. Nade mu nisu bile bez osnove.
Namjera je očigledno bila publici (i sebi) odgovoriti na pitanje kako njegov cjelokupni opus zvuči iz perspektive zrelog umjetnika, pa je set lista skrojena tako da osigura presjek sva tri njegova profesionalna života s početka priče – od The Jama do recentnih solo-zgoditaka. Rezultat je sirova, dinamična zbirka izvedbi koja pokriva cijeli njegov glazbeni put. Pravo je osvježenje poslušati, recimo, neo-mod klasik “That’s Entertainment” koji sada zvuči aranžmanski sočnije, možda mrvicu usporenije ali ništa manje energično nego u izvornoj verziji iz 1980. s albuma Sound Affects. Iz sličnog novovalnog razdoblja odabrane su i “The Eton Rifles”, “Town Called Malice” te, uz još neke, akustična balada “English Rose” koja je i ovdje zasjala u netaknutoj melodijskoj ljepoti. Iz arhive Style Councila izvučeni su zgodici poput “Long Hot Summer”, “My Ever Changing Moods” i galopirajuća “Shout To The Top” – i svaka od njih pulsira ležernom razbibrigom kao u stara vremena, ali uz novu dozu zrelosti: Weller i bend funkcioniraju besprijekorno uigrano bez obzira na odabrani materijal. Dodamo li tome solo stvari u rasponu od sjajnih “All The Pictures On The Wall” i “Wild Wood” preko “Broken Stones” i refleksivne “You Do Something to Me”, pa sve do recentnijih pjesama kao što je “Village”, dobit ćemo potpuniju sliku kako Weller danas izgleda na pozornici, u izravnom srazu s vjernom i još uvijek brojnom publikom. Odgovor se može i ovako sročiti: doima se jednako impresivno kao i nekada, uz jedan simboličan dodatak koji otkriva jedan aspekt njegovih utjecaja. Riječ je o reinterpretaciji besmrtne “Move On Up” njegova velikog heroja Curtisa Mayfielda. Ipak, možda ključna vrijednost ovog albuma odnosi se na činjenicu da je Weller različita – i naoko odvojena – poglavlja karijere uspio povezati u bešavnu, uzbudljivu cjelinu.
