Do odlaska u Hollywood 1993. godine, John Woo je u svom Hong Kongu izgradio reputaciju uspješnog redatelja gangsterskih filmova vrlo dobro prihvaćenih kod zapadne kritike, posebno se to odnosi na njegov zadnji hongkoški uradak “Hard Boiled”. U Americi se bavio sličnim temama i nikad nije podbacio na blagajnama (Mission Imposible II bio je najgledaniji film 2000. godine), osim u slučaju ratnog epa “Glasnici vjetra” (Windtalkers, 2002.). Poslije 15 godina vratio se ponovno u Kinu, osigurao 80 milijuna budžeta i snimio najskuplji kineski film ikad. A možda i najduži. Naime, “Crvena stijena”, povijesni spektakl o posljednjim godinama Han dinastije početkom 3. stoljeća, u dva dijela za domaće tržište traje nevjerojatnih 4 sata i 40 minuta. Za zapadno tržište Woo je ipak skratio stvar, izbacujući scene koje do u detalje razrađuju odnose političkih snaga i života na dvoru u doba bitke kod Crvene stijene. Moglo bi se reći nažalost; s obzirom na vizualnu “poetiku”, raskošnu koreografiju, duge scene krvavih bitki, isplati se Woovo djelo pogledati u cijelosti.
Woo se držao stvarnih događaja o borbama između klanova Han dinastije i pokušaja centralne vlasti da preko ratobornog ministra Cao Caoa i brojnih vojnih snaga porazi velikaše Sun Quana i Liu Beia, koji su se opirali carskoj vlasti na jugu Kine. Priča kroz više manjih bitki vodi ka konačnom obračunu kod Crvene stijene, kad je Cao Cao pobunjenike pritisnuo nadmoćnom flotom na rijeci Jangce, ali i podcijenio njihove strateške sposobnosti. Ipak, u smislu pojačavanja legende, Woo je svjesno, favorizirajući južnjačke pobunjenike, njihovim ratnim herojima dao nadnaravne moći.
U tom pogledu “Crvena stijena” bit će poslastica i za poklonike borilačkih vještina i nestvarnih efekata koji su u kineskom filmu ovakvog tipa postali standard nakon remek-djela “Tigar i zmaj”. Iako autentično tipičan na kineski način, ovaj uradak po grandioznosti odgovara “Gospodaru prstenova”, a po naturalističkom prikazu krvavih bitki podsjetit će nas na spektakl Ridleya Scotta “Gladijator”. “Crvena stijena” je najskuplji kineski film, ali i film s najvećim prihodom od 245 milijuna zarade, od čega je najviše – zanimljivo – zaradio u Japanu, ali je i u Kini skinuo dotad najgledaniji “Titanic”.
“Crvena stijena” toplo je primljena od strane kritike u zapadnom svijetu, najviše od svega hvaljena je vizualna čarolija i Woova imaginacija da vjerno prenese atmosferu kineskih davnina.
“Red Cliff polučuje fizičku grandioznost kakva se rijetko viđala u posljednjih 20 godina, bez obzira što se Woo i u najboljoj formi bolje snalazi u kadrovima brutalne i prljave akcije negoli u prizorima epske raskoši.”– Scott Foundas, Village Voice
