Suzanne Vega
Flying with Angels
(Cooking Vinyl, 2025)
“Nalazimo se u eri u kojoj se istina dovodi u pitanje, u kojoj se znanost dovodi u pitanje, u kojoj se dovodi u pitanje sama ideja činjenica. Stoga se moramo vratiti na mjesto gdje su činjenice i istina važne.” Tim riječima Suzanne Vega u ovogodišnjem je intervjuu britanskom Telegraphu pojasnila temeljne motive i tematske preokupacije na svježem albumu Flying with Angels. Zato je posve prirodno da se “svaka pjesma odvija u kontekstu borbe. Borbe za preživljavanje, za pravo glasa, za dominaciju, za pobjedu, za bijeg, za pomoć nekome drugome, ili jednostavno za život.”
Zvuči pretenciozno? Možda bi tako zvučalo u slučaju nekog s manje dara. Kad je o njoj riječ, sve dobiva decentniji, rafiniraniji oblik i okus. Možda se tajna djelomično krije i u odabiru suradnika – njezin glavni partner je i ovdje Gerry Leonard, daroviti glazbenik koji je surađivao i s Rufusom Wainwrightom, Laurie Anderson, Duncanom Sheikom i Davidom Bowiejem s kojim je snimio nekoliko vrijednih radova (primjerice, na Heathen i Reality sudjeluje kao gitarist). Ovdje je, naravno, njegova uloga upadljivo značajnija: potpisan je kao producent, odsvirao je sve gitarističke dionice, a i suautor je većine pjesama.
Među najveće vrijednosti albuma Flying With Angels valja ubrojiti činjenicu da je riječ o glazbeno raznovrsnom albumu, jednom od najraznolikijem u njezinoj karijeri. No cjelina uvijek zadržava konzistentnost, a njezini su dijelovi, odnosno pjesme kao svojevrsna poglavlja knjige, povezani sličnim tipom ugođaja na koji smo navikli još od osamdesetih. Vjerojatno najveći kuriozitet je “Chambermaid”, domišljata adaptacija Dylanove “I Want You”, gdje Vega iz spomenute pjesme posuđuje melodiju, dok u stihovima priču iznosi iz perspektive sobarice (chambermaid) koju Dylan spominje u svojim stihovima.
Doista, Angels je, da se poslužimo citatom Walta Witmana na koji se i Bob često poziva – “I contain multitudes” – ploča koja “sadrži mnoštvo”. Melodiozni, profinjeni pop za odrasle (“Speaker’s Corner”), akustični urbani folk-rock u srednjem tempu (sjajna “Alley”), soul (“Love Thief”), melankolične balade poput “Last Train from Mariupol”, i ponešto agresivnijeg njujorškog new wavea (“Rats” graniči s post-punkom) – sve je to uklopljeno u album koji možda neće ostati upamćen kao klasik u njezinu katalogu, ali je svejedno vrlo, vrlo solidna manifestacija jednog još uvijek neugaslog talenta.
