Suzanne Vega nije objavila album s novim studijskim materijalom od 2016., kad je izašao Lover, Beloved: Songs from an Evening with Carson McCullers – ako netko treba pojašnjenje, radi se o projektu u čast američkoj spisateljici Carson McCullers. Lani je objavila “Rats”, prvu novu skladbu u osam godina. I napokon, ove smo godine nakon duge stanke, s produkcijskim pečatom starog suradnika Gerryja Leonarda, dobili “pravi” studijski album pod nazivom Flying With Angels. Riječ je o jednome od stilski najraznolikih ostvarenja u karijeri, o podsjetniku da trajni, autentični talenti, bez obzira na trendovske mijene, uvijek znaju kako stvoriti put do nove publike – i usput sačuvati staru.
Glasne poruke bez mnogo buke
Govoreći o tome, iako je do danas zadržala velik dio nekadašnjih slušatelja koji su s njome odrastali i sazrijevali, nema sumnje da je Suzanne Vega vrhunac karijere postigla vrlo rano, sredinom osamdesetih, još u vrijeme istoimenog debija Suzanne Vega, singla “Marlene On The Wall”, i drugog albuma Solitude Standing (1987).
Spomenuti početni radovi objavljeni su u jeku posve drugačijih trendova na suvremenoj pop-rock sceni, u razdoblju intenzivnije primjene tehnoloških dosega, sintesajzera i digitalnih pomagala. U tom smislu vjerojatno se pojavila u pravo vrijeme, točno onda kad je na svjetsku scenu trebalo vratiti malo (njujorške, u njezinu slučaju) folk-rock boemštine. Aranžmane je svodila na temeljni, akustični kostur i u pravilu se manje oslanjala na tehnologiju, iako nije od nje posve zazirala – osobito u slučaju remiksa za pjesmu “Tom’s Diner”, premda za taj eksces valja okriviti britanski duo DNA.
Također, ranih devedesetih eksperimentirala je s industrijskim rockom u zanimljivoj pjesmi “Blood Makes Noise”. No to su iznimke; Vega je u duši “folkie” s jakim rock i adult-pop inklinacijama, glazbenica koja se mnogo više oslanja na tradiciju koju su šezdesetih i ranih sedamdesetih stvarali umjetnice i umjetnici kao što su Judy Collins, Joan Baez, Bob Dylan, Leonard Cohen, Lou Reed, Laura Nyro i Paul Simon.
Pravim i punim imenom Suzanne Nadine Peck, rođena je 11. srpnja 1959. u Santa Monici u Kaliforniji, ali je odrasla i umjetnički se formirala u New Yorku, kamo se u dobi od samo dvije i pol godine preselila s obitelji. U dobi od devet godina počinje pisati poeziju, pohađa satove plesa u školi izvedbenih umjetnosti, a poslije upisuje englesku književnost na privatnom umjetničkom koledžu Barnard, usporedo nastupajući u folk klubovima Greenwich Villagea. Iako se njezin opus katkada pogrešno nastoji ugurati u okvire njujorške anti-folk scene, koja podrazumijeva radikalniji otklon od starih (ili staromodnih) folk-načela, ničeg osobito radikalnog nema u njenom stvaralaštvu – ne računamo li sporadične ekskurzije u plesni odjeljak moderne pop scene, te snažno proklamirani osjećaj neovisnosti. Dakako, terminološke rasprave ne govore ništa o njezinoj kvaliteti. Prije bi se moglo zaključiti, kao što to čini kritičar web-portala Allmusic, da je Vega trubadursku tradiciju oslobodila okova sentimentalnosti, za što je zaslužan i nekadašnji kralj nujorških cinika, Lou Reed, jedan od njezinih ključnih uzora.
Valja opet istaknuti, njezini rani albumi nisu samo važni zbog platinastih naklada nego i zato što je autorica njima otvorila vrata povratku akustičnih instrumenata i introspektivnijeg načina stvaranja i snimanja pjesama. Jednostavne, ali inteligentne pjesme poput “Marlene on the Wall” (s prvijenca) i “Gypsy” (sa Solitude Standing) široku su publiku – u to vrijeme zasićenu poplavom jeftine produkcijske sintetike – podsjetili na permanentnu privlačnost organskog pristupa muzici.
Nakon početnih uspjeha, njezin opus obilježen je manjim komercijalnim uspjehom, ali je zato prožet novim eklekticizmom, uz nerijetko zanimljive rezultate. U kontekstu svjetskog uspjeha prva dva LP-a, treći Days of Open Hand (objavljen u osvit devedesetih), nije imao mnogo šansi i dočekan je s mješovitim kritikama – no ipak nije bio slab. Pozornost je opet u velikom stilu osvojila albumom 99.9F°, prvim od dva rada nastala u suradnji s tadašnjim suprugom, glazbenikom Mitchellom Froomom; najbolji indikator zaokreta prema elektronici spomenuta je tema “Blood Makes Noise” koja joj je 1992. pokazala put u neke nove svjetove – svjetove u kojima gitara nije obavezan alat. No, bilo je očito da je riječ o kratkotrajnom eksperimentu, barem kad je dopadljiva industrijska “buka” u pitanju. Već idući projekt, Nine Objects of Desire iz rujna 1996. sadržavao je ljupki, karakteristićno nježan komad bossa nove naslovljen “Caramel”, očito skrojen po uzoru na opus Astrud Gilberto. No uvodna “Birth-Day (Love Made Real)” zadržala je agresivniju notu s prethodnog ostvarenja, dok je ostatak materijala kvalitetom – premda ne i stilom koji ide do ruba jazza – razmjerno ujednačen.
Bolan rastanak od Frooma dokumentirala je na izvrsnom, očekivano refleksivnom break-up albumu Songs in Red and Gray (2001), vrativši se akustičnom zvuku s početaka karijere. Čini se da je nekako u to vrijeme svoju publiku naviknula da studijski albumi stižu u razmaku od pet, šest godina – no svaki, ili gotovo svaki, vrijedilo je čekati. Ipak, dio slušatelja očito je počeo gubiti strpljenje: razmjerno slab tržišni odjek prethodna dva rada koštao ju je ugovora s A&M Recordsom, pa je idući album Beauty & Crime iz 2007. snimila za legendarnu jazz etiketu Blue Note – i većinom ga posvetila rodnome gradu.
U razgovoru za online magazin cleveland.com, objavljenom mnogo kasnije, u povodu koncertnog albuma New York Songs and Stories, na pitanje novinara “u čemu se ogleda čar skladanja glazbe posvećene New Yorku?”, Vega pojašnjava: “Ondje živim – u tome leži bitan dio ukupne privlačnosti. Za mene ne postoji niti jedno mjesto poput New Yorka. Postoje stvari koje volim u nekim drugim velikim gradovima. Volim Tokio. Volim Berlin. No, živim ovdje, poznajem grad u kojemu živim, i u određenom smislu moglo bi se reći da o njemu neprekidno razmišljam. Problemi New Yorka i moji su problemi..”
Njezine su pjesme, dakle, oduvijek uronjene u ambijent New Yorka, grada kojemu se uvijek vraćala u svojim stihovima – samo što je na nekim ostvarenjima ideja Velike jabuke artikulirana detaljnije i jasnije nego inače. Pjesme na Beauty & Crime, svaka na svoj način, portretiraju autoričin rodni grad, uz neke renomirane goste, kao što je Lee Ranaldo iz Sonic Youth, čija se električna gitara čuje u odličnoj “Ludlow Street”, posvećenoj preminulom bratu. Jednako nadahnutu, ali neznatno energičniju “Frank & Ava” (o Franku Sinatri i Avi Gardner), Vega je otpjevala u suradnji s KT Tunstall, dok se suptilna, puhačima potcrtana “New York Is A Woman” donekle naslanja na tradiciju klasika poput “Marlene On The Wall.”
Premda je do tog trenutka već objavila dvije “obične” retrospektive (Tried & True i Retrospective, obje s istim nemaštovitim podnaslovom, The Best of Suzanne Vega), godine 2010. odlučila je na drugačiji način podvući crtu pod dotadašnju etapu karijere – objavljivanjem četverodijelne, tematske serije albuma Close Up, s nanovo snimljenim starim pjesmama u ogoljenim aranžmanima, kako bi do izražaja došle samo melodije i stihovi. U kolovozu 2014. sve pojedinačne “epizode” iz spomenute serije – od Volume 1 do Volume 4, uz bonus materijal – posložila je u box set koji iz posve drugoga kuta osvjetljava njezin opus.
Kao što Close Up (od 1-4) nije običan rezime karijere, tako ni An Evening of New York Songs and Stories (2020) nije jedan od regularnih live albuma, nego tematski koncertni – još jednom tematski! – projekt, u cijelosti (još jednom!) posvećen voljenome gradu, njegovom umjetničkom ambijentu, i nadahnjujućoj atmosferi njujorških ulica, trgova, klubova i same glazbe. Snimljen u ožujku 2019. društvu trojice suradnika u Caféu Carlyle na Manhattanu, album je koncipiran od probranih skladbi iz njezina kataloga, i pažljivo selektiranih obrada – poput Reedove “Walk on the Wild Side.”
Promatrajući u cjelini, njezine akustične opservacije i (katkada) uznemirujuće priče uvijek su bile obojene s mnogo raznolikih nijansi. I nerijetko su bile ispričane iz pozicije nekoga tko događaje promatra sa strane, očima autsajdera – prvi takav primjer, i jedan od najpopularnijih, svakako je pjesma o zlostavljanom dječaku po imenu Luka, s albuma Solitude Standing.
No od tada su protekla četiri desetljeća, a njezine najbolje skladbe (kako ističe Helen Brown u listu Independent) još uvijek inspiraciju crpe iz vizure promatrača, muškog ili ženskog, svejedno. To se svakako odnosi i na njezin posljednji, jubilarni deseti album Flying with Angels – još jedan u nizu dokaza da i najtiša glazba, dospije li u prave ruke, može progovoriti moćno, glasno i autoritativno.
Suzanne Vega
Flying with Angels
Cooking Vinyl, 2025
Ocjena: 4/5
“Nalazimo se u eri u kojoj se istina dovodi u pitanje, u kojoj se znanost dovodi u pitanje, u kojoj se dovodi u pitanje sama ideja činjenica. Stoga se moramo vratiti na mjesto gdje su činjenice i istina važne.” Tim riječima Suzanne Vega u ovogodišnjem je intervjuu britanskom Telegraphu pojasnila temeljne motive i tematske preokupacije na svježem albumu Flying with Angels. Zato je posve prirodno da se “svaka pjesma odvija u kontekstu borbe. Borbe za preživljavanje, za pravo glasa, za dominaciju, za pobjedu, za bijeg, za pomoć nekome drugome, ili jednostavno za život.”
Zvuči pretenciozno? Možda bi tako zvučalo u slučaju nekog s manje dara. Kad je o njoj riječ, sve dobiva decentniji, rafiniraniji oblik i okus. Možda se tajna djelomično krije i u odabiru suradnika – njezin glavni partner je i ovdje Gerry Leonard, daroviti glazbenik koji je surađivao i s Rufusom Wainwrightom, Laurie Anderson, Duncanom Sheikom i Davidom Bowiejem s kojim je snimio nekoliko vrijednih radova (primjerice, na Heathen i Reality sudjeluje kao gitarist). Ovdje je, naravno, njegova uloga upadljivo značajnija: potpisan je kao producent, odsvirao je sve gitarističke dionice, a i suautor je većine pjesama.
Među najveće vrijednosti albuma Flying With Angels valja ubrojiti činjenicu da je riječ o glazbeno raznovrsnom albumu, jednom od najraznolikijem u njezinoj karijeri. No cjelina uvijek zadržava konzistentnost, a njezini su dijelovi, odnosno pjesme kao svojevrsna poglavlja knjige, povezani sličnim tipom ugođaja na koji smo navikli još od osamdesetih. Vjerojatno najveći kuriozitet je “Chambermaid”, domišljata adaptacija Dylanove “I Want You”, gdje Vega iz spomenute pjesme posuđuje melodiju, dok u stihovima priču iznosi iz perspektive sobarice (chambermaid) koju Dylan spominje u svojim stihovima.
Doista, Angels je, da se poslužimo citatom Walta Witmana na koji se i Bob često poziva – “I contain multitudes” – ploča koja “sadrži mnoštvo”. Melodiozni, profinjeni pop za odrasle (“Speaker’s Corner”), akustični urbani folk-rock u srednjem tempu (sjajna “Alley”), soul (“Love Thief”), melankolične balade poput “Last Train from Mariupol”, i ponešto agresivnijeg njujorškog new wavea (“Rats” graniči s post-punkom) – sve je to uklopljeno u album koji možda neće ostati upamćen kao klasik u njezinu katalogu, ali je svejedno vrlo, vrlo solidna manifestacija jednog još uvijek neugaslog talenta.
