Najmisteriozniji filmaš Hollywooda se vratio s još jednim začudnim djelom, tek petim filmom u 40 godina karijere. I dok su prva dva „Badlands“ i „Days Of Heaven“ uz posebnu pažnju usmjerenu na fotografiju i duge kadrove, ipak bili po konceptu tradicionalni, kasnija dva „Tanka crvena linija“ i „Novi svijet“ bi se mogli svrstati u avangardu „visokog“ koncepta, teško prohodnu filmsku psihodeliju za prosječnog gledatelja. No za sladokusce i struku Malick je nudio egzotične „meleme“ za oči, uši i um. „Drvo života“ je još jedan radikalni korak unaprijed, film koji je podijelio kritiku i publiku, djelo koje se mrzi ili obožava.
Prepričati ga je gotovo nemoguće; recimo samo da je riječ o narativnom dokučivanju porijekla i smisla života kroz sjećanja na djetinjstvo sredovječnog arhitekta (Sean Penn), na život s obitelji u Texasu 50-ih godina. Sjećanja se ispresijecaju sa slikama porijekla svemira i počecima života na Zemlji.
Malick nikad nije radio kompromise sa svojim dugo razvijanim djelima, odan čistom artizmu, njegovo je filmaštvo izvan svih kategorija. S glumcima mu nikad nije problem, svi se guraju da dobiju ulogu kod njega. Ovaj put to su Sean Penn i Brad Pitt, vrhunski glumci, ali i veliki magneti za publiku. Dovoljno veliki da „Drvo života“ na kino blagajnama gotovo udvostruči uloženih tridesetak milijuna dolara. Kao i Malickova prethodna izdanja, ni ovo nije za svakog; nekome će 2 sata i 20 minuta koliko traje film biti beskrajno dosadno vrijeme, najzahtjevniji filmofili u ovoj sanjivoj epsko-mističnoj drami mogli bi pak doživjeti mnogo umjetničke ljepote i tako dvojako se na „Drvo života“ treba gledati. U tom smislu, i u ovom slučaju, zbirnu ocjenu kritičara ipak treba uzeti uvjetno, a ne zdravo za gotovo.
„Jednostavno, ništa se slično nigdje ne može vidjeti, tako dubokoumno, nesnošljivo, kompleksno, nepatvoreno i magično. Ovo je dokaz da filmaštvo može aspirirati prema pravoj umjetnosti.“ – Ian Nathan, Empire
