Za početak, jedna zanimljiva informacija – fotografija na kojoj se zajedno nalaze nekadašnji američki predsjednik Richard Nixon i Elvis Presley, kralj rock and rolla, najtraženija je fotografija u povijesti Američkog nacionalnog arhiva.
Čuvena fotografija nastala je u jutro 21. prosinca 1970. godine u Ovalnom uredu, kada se utučeni, otuđeni i već pomalo poludjeli Elvis Presley nenajavljeno pojavio ispred Bijele kuće i zatražio hitan sastanak s predsjednikom, a sve to samo kako bi porazgovarali o apokaliptičnom stanju u koje su zapale Sjedinjene Američke Države, o načinu života ondašnje mladeži i sličnim stvarima … ali i kako bi vidjeli što se može poduzeti oko pjevačeve bizarne želje da ga predsjednik zaposli kao tajnog agenta za borbu protiv droge u američkim šoubiznis krugovima.
Upravo je ovaj neobičan sastanak glavna tema najnovijeg filma – jednostavnog naslova ‘Elvis i Nixon’ – redateljice Lize Johnson s kojom se zainteresirana filmska publika mogla upoznati zahvaljujući ostvarenjima ‘Return’ iz 2011. i ‘Hateship, Loveship’ (na temelju priče Alice Munro) iz 2013. godine. Posljednjim filmom Lize Johnson glumački dominiraju Michael Shannon i Kevin Spacey, prvi u ulozi Elvisa, drugi u ulozi predsjednika Nixona. Međutim, samom susretu dvojice velikana posvećen je svega jedan, i to prilično malen, dio filma.
U fokusu su, u stvari, pozadinske situacije s kojima se dvojica glavnih junaka suočavaju – tako Elvisa pratimo tijekom njegova pokušaja da nenajavljen uđe u Bijelu kuću, a Nixona u pregovorima sa svojim savjetnicima oko toga koliko bi političko-marketinške koristi mogao imati od jednog tako neformalnog susreta s Elvisom Presleyjem. Kontrastiranje dva glavna lika kao dvije figure koje predstavljaju sasvim odvojene, različite, svjetove prelijeva se i na likove koje se nalaze u njihovim sjenama, odnosno Nixonovu savjetničku trupu i grupu Elvisovih prijatelja. U toj grupi likova posebno se ističe Jerry Schilling (Alex Pettyfer) kao najbolji Elvisov prijatelj i ‘najtopliji’ lik filma, čovjek koji u filmu proživljava i vlastitu osobnu dramu, nesiguran oko toga treba li zaprositi svoju djevojku ili ne.
Kao filmsko ostvarenje, ‘Elvis i Nixon’ na neki je način bizarno djelo baš poput susreta koji predstavlja njegovu glavnu tematsku preokupaciju. Takav dojam mogao bi se prije svega pripisati činjenici da ‘Elvis i Nixon’ na gledatelje ostavlja dojam priče koja ne posjeduje nekakav jasan klimaks ili lako prepoznatljivu svrhu. Njegovu vrijednost stoga treba potražiti u odličnoj glumi Shannona i Spaceyja i prilično uspješnom psihološkom portretiranju, odnosno u filmskoj dramatizaciji života dvije povijesne figure čije će se karijere i životi nakon te 1970. godine polako početi kretati prema zalasku.
“Ovaj povijesni susret nije rezultirao nikakvim konkretnim posljedicama, kao što to sasvim sigurno neće niti ovaj film. Ali kao studija karaktera dvojice muškaraca koji se nalaze sami na vrhu, film je istovremeno i zabavan i prilično pametan.” – Olly Richards, Empire
