Serge Gainsbourg bio je neka vrsta ikone francuske pop kulture 60-ih, 70-ih i 80-ih, kontroverzni umjetnik, rušitelj društvenih tabua, raskalašeni bonvivan, boem i pod kraj života uglavnom otužna pijandura sklona javnim ispadima. Jednom riječju, definicija buntovne rock zvijezde koja se proslavila šlagerima. I nije ništa neobično da su njegov život, na specifičan način ekranizirali Francuzi. Nitko ga ne može bolje razumjeti i to se u ovom šarmantno psihodeličnom djelu i vidi.
Film ide kronološki, ali mozaik o Gainsborghu slaže se od fragmenata, izrezanh sličica iz života. Film nije tipična ekranizacija nečijeg života – sve je na rubu sna i jave , stvarnog i nestvarnog – baštini nešto od stila jednog drugog izvanrednog art filma o rock zvijezdi, “I’m Not There” inspiriranog Dylanom. I dok u njemu Tod Heynes kroz neobične alegorije prikazuje šest Dylanovih lica, redatelj Joann Sfar je krenuo od činjenice da je Gainsbourg od djetinjstva imao glasove u glavi, drugo “ja” koje je u filmu prikazano kao sarkastična nakaza, njegov lik s ridikuloznosti uvećanim nosom, ušima i prstima. Njegova tamna strana koja ga stalno prati i nagovara na poroke.
Teško je zaključiti što je izmišljeno, što istina; reklo bi se da je redatelj Joann Sfar uzeo općepoznate činjenice i stereotipe o Gainsbourgu i onda ih na ekranu oblikovao poput plastelina, prikazao ih djelomično kao fantaziju, a djelomično se pokušao staviti u Gainsbourgov um u određenom razdoblju života. Traume i opsesije koje će ga pratiti cijeli život urezane su mu u ranom dobu odrastanja, kao sin ruskih Židova izbjeglih u Francusku pred naletom Oktobarske revolucije morao je za nacističke okupacije nositi žutu zvijezdu i strepiti za život. Bio je sklon slikanju, no otac ga je davio klavirom što mu je u konačnici otvorilo sva vrata u životu. Htio je biti slikar, i bio je, na pragu tridesetih, neuspješni slikar koji je ženu i dijete uzdržavao svirkama po barovima. Sfar je kroz film usredotočen, osim na glazbu i osobne demone, na najveću Gainsbourgovu opsesiju – žene. Želio ih je i šarmirao od djetinjstva, šarm mu je bio jako oružje s obzirom da nije bio obdaren klasičnom izvanjskom muževnošću.
Kroz fragmente dotaknuti su njegovi brakovi, njegovo “hofiranje” sa slavnim glumicama i pjevačicama Juliet Greco (krasna Anna Mouglalis), Brigitte Bardot (jednako krasna Laetitia Casta), Jane Birkin, sve kao kroz neku introspekciju, kao da je Sfar duboko razumio sve što je Gainsbourg doživio. Prije će biti da je pretpostavio kako je bilo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hvaljeni i nagrađivani crtač stripova Sfar je napravio vizualno jak, privlačan art film u kojem se može u potpunosti uživati ako se poznaje Gainsbourgova glazba, odnosno njegove glazbene metamorfoze. Slika u ovom slučaju izvrsno dočarava duh njegove glazbe, a i glazbeni dijelovi filma daleko od šablone čovjeka pred mikrofonom pružaju mnogo zadovoljstva. Dakako, treba istaknuti Erica Elmosnina u naslovnoj ulozi čija uloga nije za Oscara, ali njegova gotovo frapantna sličnost Sergu Gainsbourgu i pjevačke sposobnosti (uz glumačku ostvario je i pjevačku karijeru), gledatelja navodi da zaboravi kako gleda igrani film.
