Nema sumnje, Peter Jackson je ispisao neke od najljepših sati filmske umjetnosti s nestvarnom trilogijom “Gospodar prstena”. Očekivanja od njegovog slijedećeg djela bila su ogromna, povjerenje producenata bezgranično, a njegovo samopouzdanje se vinulo do neba. Ipak poslije svega, “Ljupke kosti”, neobična mješavina trilera i fantazije, doživjele su pokudu kritike, indiferentnost najšire publike i producentima minus od 30-ak milijuna dolara.
Čini se da je Jackson postao žrtva vlastite ambicioznosti, baš kao nekad William Friedkin, koji je nakon remek djela “Francuske veze” i “Istjerivača đavola” zaglavio sa mnogima preteškim “Sorcererom”, ili Michaela Cimina kome se dogodila ista stvar s “Vratima raja” nakon genijalnog “Lovca na jelene”. Tanka je linija između ambicioznosti i pretencioznosti, a je li ju Jackson ovoga puta prešao stvar je kuta gledanja.
Kroz neobičnu priču upoznajemo djevojčicu Susie (izvanredna Saoirse Ronan) žrtvu manijaka iz susjedstva koja s neba promatra svoju obitelj dok pokušava prebroditi njen gubitak. Kroz naraciju nas upoznaje sa svojim zemaljskim životom, svojim silovateljom i ubojicom te događajima koji su prethodili stravičnom događaju. Film je dug, potrebna je koncentracija za hvatanje konaca u čestom ispreplitanju stvarnog i nezemaljskog, ali Jackson je majstor u stvaranju atmosfere, ovaj put nekako zlokobno sanjive. Problem u cijeloj priči je njegov pristup da od jednog u biti stravičnog događaja napravi dvosmislenu bajku u kojoj nedostaje normalnih ljudskih osjećaja.
Kritičari su se podijelili oko ovog filma, s tim da je većina ipak negativno ocijenila Jacksonovu adaptaciju istoimenog nagrađivanog romana. Ipak, glumačke role, posebno onu Stanleya Tuccija u ulozi ubojice, hvalili su svi. Tucci je zaradio i nominaciju za Oscara u kategoriji sporedne uloge.
