“Tragi-komičan filmu o konstantnoj bitci između dva svijeta u današnjem društvu, podijeljenom između tradicionalističke, homofobne većine i liberalne manjine. Priča prati dvoje potpuno različitih ljudi, mafijaša, ratnog heroja i vlasnika privatne kompanije i gay aktivista.
Što se može dogoditi ako su dva čovjeka iz potpuno različitih socijalnih miljea i s različitim svjetonazorima, pritom jedan straight i macho, a drugi gay, prinuđeni surađivati i ovisiti jedan o drugome? Ima li nade za takav odnos? Mogu li se ta dva čovjeka razumjeti, prevladati animozitet koji osjećaju jedan prema drugom pa čak i postati prijatelji?”
Premda se na prvi pogled pričinja da ovaj film izaziva duboke društvene podijele između zagovornika seksualnih sloboda, odnosno većih prava/sloboda lgtb i gay populacije brojke na blagajnama govore potpuno suprotno. Paradu je početkom godine samo u Srbiji pogledalo 320.000 gledatelja, dok je u Hrvatskoj ova dramedija Srđana Dragojevića okupila više od ijednog filma domaćih redatelja, a jedini hrvatski film koji se približio brojkama Parade je film za djecu Koko i Duhovi Daniela Kušana. Ove brojke u prvom redu pokazuju da društvo u regiji nije baš toliko anti-homoseksualno nastrojeno.
Druga bitna činjenica vezana uz broj prodanih karata za film Parada je da se publika zasitila komornih drama bez ikakvog daška jeftinog (ali inteligentnog) humora. A ono što se ovog trenutka čini najvažnijim je činjenica da je za uspješan kino proizvod potrebna regionalna suradnja filmaša, odnosno koprodukcija. Parada je filmskom festivalu u Berlinu trostruko slavila. Prikazivana unutar panoramskog programa, odnijela je nagradu publike, posebno priznanje ekumenskog žirija, te konačno nagradu žirija queer časopisa Siegessäule. Srđan Dragojević je svojim folkloraškim filmskim dernekom pogodio žilu kucavicu regije i podturio svestrano subverzivan film kojim se sprda sa svim do prije 20 godina bratskim nacijama.
Sveopća kritika društva može se uočiti na samom početku filma nakon opisa značenja imenica „ustaša, četnik, balija, šiptar i peder“ nakon čega publika sluša Limuna (Nikola Kojo) kako pod tušem pjeva rock hitove bivše Jugoslavije, povremeno ubacujući evergrine NOB-a da bi po izlasku iz kupaone pred srpskom zastavom smještenom na, nazovimo to, zidu četničkog folklora, usputno uzviknuo “Pomoz’ Bože…”. Je li trpanjem u isti koš kamenogenih nacionalista Dragojević uspio posramiti kompletna društva regije? Nedvosmisleno jest. Sveopća poseljačenost koja je metastazirala u posljednjih 20 godina je sveprisutna a najviše se očituje kroz medijsku praćenost kojekakvih lokalnih derneka punih folklorom obojenog nacionalizma kakav izvire na svakoj tetovaži dijela glavnih protagonista filma Parada, a kakvi se izmjenjuju na nesretnom ružičastom Mini Morrisu.
Dobar dio regionalnih kritičara uglavnom se bavio hvalama (ili pokudama) na samu temu filma, te campovsku stilistiku u kojoj je Dragojević objedinio svoje dosadašnje filmske tema, pri čemu je (gotovo nezasluženo) izostala pohvala pojedinim izvedbama glumačkog ansambla Parade. Hristina Popović je kao Biserka-Bisa, Limunova zaručnica, jednostavno briljirala. Ono što je trebala biti tek sporedna uloga, Popović je svojom izvedbom pretvorila u upečatljiv side-kick koji publiku oduševljava svakom novom pojavom na ekranu. Sam lik Biserke je jedinstven biser ove priče koji se fantastično prilagođava varijeteu različitih situacija što je suštinski stvarna slika balkanske žene, koja za sebe i svog muškarca traži izlaz iz mentalnih zidova balkanske krčme u koju smo gurnuti prije 20 godina. Biserka je istovremeno ljupki curetak, svadljiva kvočka i naizgled neuka (netko bi rekao priglupa) a zapravo mudra žena koja vješto manipulira svojim muškarcem. Najzabavniji lik Parade, pored (pravim-se-kruti-balkanboj) Limuna koji će unatoč “pomeranju bulje” koje će mu priuštiti njegova okolina uskočiti u odijelo borca za prava seksualnih manjina a sve ne bi li Biserki priuštio vjenčanje iz snova.
Drugo najbolje glumačko ostvarenje Dragojevićevog filma je gay tetkica Mirko (Goran Jevtić) koji predstavlja homoseksualca frustriranog tretmanom koji ima u netolerantnom društvu zbog čega je i sam verbalno nasilan, pa i netolerantan. Ukoliko ste pomislili da bi ovo moglo predstavljati diskretnu kritiku udrugama lgtb i gay populacije, moguće je da ste u pravu. Ovim se istovremeno pobija dio kritike koji je Dragojeviću zamjerio sliku prema kojoj su homoseksualci prikazani isključivo kao ljupke osobe kojima se nema ništa za zamjeriti. Kao jedina realna zamjerka ovom filmu ostaje nevoljkost ili manjak odvažnosti da se publiku suoči s punokrvnim homoseksualnim odnosom. Ovim, pak, ostaje da je Parada film koji prvenstveno govori o mentalitetu regije, a ne film o pravima LGTB ili gay populacije.
Je li sve to moglo bolje? Teško… Parada je, htjeli to priznati ili ne, ispunila svoju primarnu svrhu. Svi su se raspisali o filmu kao nečem kontroverznom, publika je pohrlila u kino dvorane kao da je u pitanju neki hollywoodski mega hit i po izlasku iz kino dvorana oduševljeno ponavljala zabavne dijelove filma uz pjevušenje lakonotne melodije “Ta tvoja barka mala”. Je li Dragojević ovim filmom ispunio očekivanja raznih aktivista? Vjerojatno nije, ali je napravio iskrenu satiru o vremenu u kojem živimo. Ono je zbog masovne gluposti (ksenofobije) koja vlada regijom suštinski smiješno i istovremeno Bogu za plakati. Parada je kultni film vremena koji diše s tim istim vremenom.
U trenutku kada se glazbeni CD-i raznih instant pjevača s nakupinom pjesama po narudžbi prodaju po bijesnim cijenama od stotinjak kuna, film Srđana Dragojevića (Mi nismo anđeli, Lepa sela lepo gore, Rane), možete kupiti za simboličnih/razumnih 50kn. Ovo je “must-have” kućne kolekcije svakog ozbiljnijeg sineasta jer predstavlja školski primjer žanrovskog objedinjavaja jednog šarolikog redateljskog opusa.
