Woody Allen je mušićav filmaš koji voli pisati scenarije za svoje filmove, režira samo zato da bi imao punu kontrolu nad svojim djelo, ali nije naivan kad osjeti bilo šire publike. Mjesto radnje, kao što naslov sugerira, je Pariz i Allenu je vrlo važno da gledatelje dovede u situaciju u kojoj se nađe glavni protagonist.
Naoko pretjerano duge 3 i pol uvodne minute s isključivo motivima Pariza danju i noću na njegovim najpoznatijim lokacijama, snimljene u pojačanim toplim bojama, doimlju se kao turistička razglednica jednog magičnog grada, no Allen zna što radi. Baš kao i u remek-djelu „Manhattan“ gdje kroz crno-bijele motive uvodi gledatelja u svojevrsni hommage New Yorku.
Za njegovu priču nužno je da gledatelju da vremena da se zaljubi u Pariz, da ga opčini njegova ljepota, kako bi se lakše poistovjetio s Gilom Penderom (Owen Wilson), uspješnim holivudskim scenaristom koji u Pariz dolazi sa zaručnicom i s idejom da završi svoj prvi roman. Njega Pariz, za razliku od njegove proračunate, neromantične i neintelektualne zaručnice Inez (Rachel McAdams), obara s nogu. Ona i njezini konzervativni roditelji, koji također odsjedaju u Parizu, počinju gledati na njega kao na luckastog sanjara i nikako im nije jasno zašto bi se odrekao lukrativne karijere scenarista u Hollywoodu i živio u Parizu „gdje je promet nesnosan i kiša stalno pada“.
Ipak, Gil se ne da smesti i prati svoj pariški san. Šetnjom zabačenim starim ulicama Pariza u ponoć njegove se fantazije ostvaruju, ulazi u noćni život 20-ih godina u kojem susreće književnu kremu toga doba, Hemingwaya, T.S. Eliota, Zeldu i F. Scotta Fitzgeralda, s kojima će obilaziti kultna mjesta. U tom svijetu srest će i Picasssa, Dalija, Toulouse-Lautreca i Matissea, flertovati s njihovim ljubavnicama i muzama. U jednom od tih susreta ohrabri se Hemingwayu spomenuti svoj roman i ovaj ga odvede kod spisateljice Gerthrude Stein da procijeni koliko vrijedi njegovo pisanje. S obzirom da je roman autobiografski, Gerthrude mu kroz njega otvori oči i zaključi da mu zaručnica nije vjerna. Na kraju, ovaj će mu fantastični svijet raskrčiti put da se oslobodi tereta nerazumijevanja svojih najbližih i nađe načina da ostane u svom gradu snova.
U svom 42. filmu Woody Allen spretno koristi ljepotu i uzbudljivu povijest jednog grada da oko nje izgradi romantičnu priču i to na način da najmanje romantike ima između dvoje glavnih protagonista. Bolje rečeno, Pariz je na neki način dobio ulogu onog tko iz plemenitih razloga otima Gila njegovoj zaručnici. Svaka nova minuta, svaki novi Gilov izlet u sentimentalnu noćnu fantaziju Pariza 20-ih godina, otkriva koliki je jaz između dvoje ljudi pred brakom; on je nepopravljivi romantik i sanjar, a ona ograničeni snob i materijalist. Dakako, priča je garnirana tipičnim Allenovim humorom, sitnim upadicama koji film čine smiješnim i zabavnim i u ozbiljnim situacijama. U umješnost redatelja i scenarista Allena spada svakako i činjenica da tek naknadnom analizom filma gledatelju pada na pamet pitanje kako Gil prelazi iz sadašnjeg vremena u 20-e godine. Dok se film gleda, taj krupni tehnički detalj neobjašnjenog odlaska u daleku prošlost prolazi neprimjetno jer nije ni bitan. Fantazija može biti i metafora, ili i jedno i drugo.
Owen Wilson se pokazao odličnim izborom za tumačenje glavnog lika; on je pomalo nespretan, napola zbunjen, ali vrlo pronicljiv i željan novih iskustava. Njegova gestikulacija, govor tijela počesto podsjećaju upravo na Woodya Allena iz mlađih dana. I ostatak glumačke postave se odlično uklopio, iako bi poslije Wilsona na odjavnoj špici zapravo umjesto imena nekog glumca trebalo pisati jednostavno „Pariz“; ovo je oda njemu i o njemu. U tom smislu velike zasluge za cjelokupan dojam jedne odlične romantične komedije idu direktoru fotografije Dariusu Kondjiu.
