Kad bi se suhoparno ocjenjivala činjenica da je djelo danske redateljice Lone Scherfiga za Oscara nominirano u tri važne kategorije, a nije dobilo niti jedan, na An Education bi se moglo gledati kao gubitnika. No s druge strane, s obzirom na relativno skromni budžet od 7,5 milijuna dolara i samu činjenicu da je jedan nezavisni britanski film uopće ušao u elitnu konkurenciju pored holivudskih lobija, ova je drama o odrastanju jedne srednjoškolke pravi trijumf. Mali je trijumf filmaštva i sve što se u filmu vidi.
Za adaptirani scenarij pobrinuo se Nick Hornby, jedan od one vrste pisaca čija se djela za ekranizaciju otkupljuju i prije negoli se publiciraju kao što je slučaj s “A Long Way Down“, romanom čija je prava za film otkupio Johnny Depp. Dosad smo na filmu gledali adaptacije njegovih besteselera “Hi-fi”, odnosno “Dućan snova”, vrlo uspjelu dramu “Sve o jednom dječaku” i “navijački” dnevnik “Fever Pitch” u čak dvije verzije. Ovaj put Hornby se dohvatio tuđeg predloška, novinskog autobiografskog članka engleske novinarke Lynn Barber i scenarijski “rukopis” je očekivano prilično sličan njegovom spisateljskom habitusu.
Maturanticu Jenny superiornu svojim kolegicama u razredu, pronicavu i željnu znanja, predbilježenu za studiranje na prestižnom Oxfordu, zatičemo 1961. godine u londonskoj suburbiji, u Engleskoj koja je još smrtno ozbiljna u svom oporavku od 2. svjetskog rata i samim tim najdosadnije moguće mjesto na svijetu za jednu teenagericu željnu životnih uzbuđenja. Beatlesi se još nisu pojavili i nije počelo masovno oslobađanja mladih od jarma uštogljenog svjetonazora odraslih.
Njeni su roditelji nekad imali život, ali su na to zaboravili i sve podredili finim manirima, ugledu u zajednici i krutim pravilima za dobrobit svog djeteta. Nema francuske glazbe, nema mode, nema izlazaka, ima samo štrebanja latinskog i sviranja čela u školskom orkestru “jer je to dobra referenca za Oxford”. Kad na jedan kišni dan poslije probe školskog orkestra na Jennynu autobusnu stanicu pristane rijetki sportski auto “Bristol” i iz njega joj se obrati duhoviti zgodni trideset-i-nešto-godišnjak David, njoj odjednom u životu zasja sunce. On zna sve o njenim omiljenim modernim umjetnicima, o francuskoj glazbi, Parizu. Sa svakim novim danom, sa svakim novim restoranom i zabavom, s glamurom i lagodnim životom kojeg dotad nije poznavala; uz novog prijatelja škola postaje sve nevažnija, ideja o Oxfordu sve besmislenije. Zaslijepljenu, ne smeta je previše ni to što on zarađuje tako da u susjedstvo londonskih starica naseljava crnce, pa mu one ubrzo jeftino prodaju stanove, ni to što sa svojim kompanjonom krade umjetnine iz domova neukih ljudi iz predgrađa. Svojom slatkorječivošću David osvaja i njene roditelje. Nevina Jenny postaje bahata, u školi ismijava i profesoricu engleskog kojoj je do nje jako stalo, kao i ravnateljicu škole, smatrajući da ono što su one postigle nije emancipacija nego lagano umiranje. No uskoro je stvarnost koju nije htjela vidjeti, udara svom silinom. Ona je zapravo neka vrsta Holly Golightly iz “Doručka kod Tiffanya”, inteligentna “sponzoruša”, njen David nije princ na bijelom konju već prefrigani kriminalac i playboy, oženjeni serijski zavodnik maloljetnica. No kad se ima 16 sve se da ispraviti, a proživljeno je zapravo izvanredna, besplatna škola života.
Duhovit i životan, “An Education” je ogledni primjer inteligentnog nezavisnog filmaštva. Snimljen karikirano u jednoj ulici i dvije prostorije, izuzev “varke” glamura u vedutama Pariza, film nema niti jedan suvišan kadar, ni jednu minutu previše ni premalo, a sve je tako cjelokupno sagledano da nema ičeg nedorečenog ili nedovoljno razrađenog. Jednom riječju “An Education” je film dobre mjere u doziranju melodramatskih momenata, duhovitosti, depresivnih osjećaja i živog optimizma. Casting je izveden savršeno, doslovno za niti jedan lik se ne može reći da “šepa”, od male uloge ravnateljice škole Emme Thompson do briljantne role Alfreda Moline u ulozi konzervativnog malograđanina, Jennynog oca Jacka. Carey Mulligan u naslovnoj ulozi, za koju je i nominirana za Oscara, posebna je priča. Ne samo da Carey sa svojih 25 stvarnih godina izgleda kao da stvarno ima 16, njen zarazni smiješak razoružava. Iza njega se krije neodoljivi vrag koji želi uzeti sve od života i želi uzeti sad. To kako je prvo uprizorila samouvjerenu djevojku koja klizi na stranputicu i onda povrijeđenu pokajnicu jednostavno fascinira.
