Michael Kiwanuka
Small Changes
(Geffen, 2024)
Kako snimiti album čvrsto ukorijenjen na pop-kulturnoj tradiciji, a istovremeno ostati u duhu ovoga vremena? To je pitanje koje, čini se, muči sve – ili barem mnoge – aktere današnje rock i kantautorske scene, i svi ga pokušavaju riješiti na svoj način. Za Michaela Kiwanuku – koji je najavio nastup na idućem izdanju INmusic festivala, u lipnju ’25 – dileme nije bilo, još od impresivnog prvijenca Home Again iz 2012. Recept je jednostavan: krenuti od neprocjenjivo vrijednog soula stare škole i prepustiti se vlastitim autorskim instinktima – instinktima koji su jednako dobro “radili” i na iduća dva ostvarenja, osobito na Love & Hate, gdje mu se pridružio produkcijski tandem koji čine Brian “Danger Mouse” Burton i Dean Josiah Cover zvani Inflo (potonji se proslavio u ulozi osnivača enigmatične britanske soul/house postave Sault). Obojica su solidan posao obavili i na trećem albumu Kiwanuka, a možda još i bolji na novom, Small Changes.
Album dolazi nakon petogodišnje diskografske stanke koju je Kiwanuka (rođen i odrastao u londonskom Muswell Hillu, a podrijetlom iz Ugande) iskoristio za osnivanje obitelji i bijeg od londonskog urbanog meteža i gradske buke. Vjerojatno je u tome razlog što je većina pjesama na Small Changes fokusirana na putovanje u autorovu nutrinu, pa cijeli album zvuči refleksivno, introspektivno, većinom melankolično i spuštenog, premda hipnotičnog tempa. Glazba teče sporo i gotovo snoliko, poput odlične “Follow Your Dreams”, gdje gudači i synth ugođaju daju dodatnu, još sjetniju nijansu. Još je tipičnija uvodna “Floating Parade” s prominentnim basom, širokim klavijaturističkim potezima i onostranim back vokalima koji dodatno potcrtavaju atmosferičnost orkestralnog soula. Na početku karijere Kiwanuku su kritičari dočekivali usporedbama s Billom Withersom – koje ni danas nisu bez osnove – ali njegovo današnje izdanje u sjećanje više priziva opus Shuggieja Otisa i Terryja Calliera, utjecajnih šampiona američkog psihodeličnog folk-soula. Pojam “psihodelično” ovdje valja uzeti veoma ozbiljno, a proteže se do područja rocka. To se osobito čuje u dvodijelnoj skladbi “Lowdown (Part I i Part II)”, u čijem drugom, sporijem instrumentalnom dijelu Kiwaukina gitara progovara jezikom Davida Gilmoura, što je vjerojatno najizravniji naklon utjecajima Pink Floyda iz razdoblja epohalnih albuma The Dark Side of the Moon i Wish You Were Here.
Sve je podređeno emocionalnoj dubini i osnovnoj poruci. Iako očito nije smetnuo s uma da je, u skladu s naslovom jedne njegove starije pjesme, još uvijek prinuđen promišljati iz pozicije osviještenog “crnog čovjeka u bijelom svijetu”, Kiwanukina se priča ovdje više svodi na vlastitu osjećajnost i vlastitu intimu nego na opore socijalne komentare. I to je jedna od glavnih vrlina ovog konzistentnog, ujednačenog albuma.
