Ne računajući naslov ‘Zelena soba’ (prikazan 2015., u distribuciji od ljeta ove godine), američki scenarist i redatelj Jeremy Saulnier (r. 1977.) u svojoj je dosadašnjoj karijeri potpisao svega dva naslova. Prvi je nezavisna horor-komedija ‘Murder Party’ iz 2007., a drugi osvetnički triler ‘Blue Ruin’ iz 2013. godine. Posebno se potonjim filmom Saulnier etablirao kao ozbiljan indie-redatelj na kojeg će u budućnosti itekako valjati obratiti pažnju – troškovi produkcije tog filma bili su pokriveni crowdfunding kampanjom, dok je sam film naišao na iznimno pozitivne kritike među američkim filmskim kritičarima. Štoviše, filmu je 2013. godine Svjetska federacija filmskih kritičara dodijelila nagradu FIPRESCI u Cannesu, gdje je film, uzgred rečeno, bio i premijerno prikazan.
Film ‘Zelena soba’ opravdava prethodno (visoko) postavljena očekivanja i na stanovit se način odlikuje istom osnovnom redateljskom strategijom kao i prethodna dva Saulnierova ostvarenja. Tu bi se strategiju moglo definirati kao nastojanje da se unutar narativnih limita situacijske logike i žanrovskog okvira na gledatelja ostavi utisak svježine, dakle da se jedan razmjerno klasičan narativni sklop oblikuje na nov način.
Film ‘Zelena soba’ strukturiraju dvije temeljne fabularne odrednice – zatočeništvo i pokušaj bijega. U središtu radnje nalazi se mladi punk-rock band Ain’t Rights, odnosno njegovi članovi Pat (Anton Yelchin), Sam (Alia Shawkat), Reece (Joe Cole) i Tiger (Callum Turner).
Ukratko, početak filma prikazuje ovu pravovjernu punk četvorku kako se nalazi se na turneji, u svome trošnom kombiju i bez novca potucaju se sjeverozapadnim dijelom američkog kontinenta. U gradu Seaside u saveznoj državi Oregon upoznaju se s lokalnim radio-voditeljem Tadom (David W. Thompson) koji, zahvaljujući vezama sa svojim rođakom Danielom (Mark Webber), grupi ugovori nastup u jednom klubu koji se nalazi u blizini Portlanda. Kada se bend nakon toga pojavi u klubu kako bi odradio koncert, ispostavi se da je klub zapravo sjedište neonacističke organizacije, dok ispred pozornice na kojoj bend treba nastupati bauljaju korpulentni skinheadi.
S obzirom na upravo rečeno, lako je moguće zamisliti kakvu reakciju među okupljenom publikom izaziva činjenica da bend koncert otvara obradom klasičnog punk komada grupe Dead Kennedys, pjesmom naslova ‘Nazi Punks Fuck Off’. Ipak, s trajanjem koncerta bendu zahvaljujući sviračko-pregovaračkim vještinama pođe za rukom da publiku pripitome. No, pravi problemi počinju nakon završetka svirke. Prije napuštanja kluba, Pat se vraća u backstage kako bi pokupio zaboravljeni mobitel i ondje na podu nalazi nasmrt izbodenu djevojku. Bend se odlučuje za bijeg, no za takvo nešto već je prekrasno – skinheadi stavljaju ključ u bravu i bend ostaje zatočen iza pozornice. Ono što nakon toga slijedi, kako je to sažeo, primjerice, filmski kritičar New York Timesa, ‘ići će jedino na gore. Slijede pištolji, mačete, psi obučeni da proždiru ljudsko meso, i šuma prepuna lokalnih fašista.’
Svijet filmske kritike je ‘Zelenu sobu’ hvalio prije svega na žanrovskim temeljima, odnosno kao film koji ostaje unutar prepoznatljivih žanrovskih granica, ali se prema njima određuje na inovativan način, zbog čega isti, visoki stupanj napetosti uspijeva održavati od početka do kraja (čemu u prilog ide i relativno kratko trajanje filma, svega 95 minuta). Također valja istaknuti i inteligentnu crnohumornu dimenziju koja natapa film i koja polako postaje jedan od Saulnierovih zaštitnih znakova, kao i uvjerljivu glumačku izvedbu Patricka Stewarta u ulozi Darcyja, praktičnog i inteligentnog masterminda zločinačke neo-nazi družine.
U svakom slučaju, radi se o i više nego solidnom žanrovskom ostvarenju koje bi moglo biti zanimljivo i gledateljima kojima hororci rijetko kad predstavljaju prvi izbor.
“Green Room je ozbiljna stvar, ozbiljna stvar najokrutnije vrste. Upozoravamo vas na vrijeme.” – Peter, Travers, Rolling Stone
