Godine 1969. Jim Morrison i fotograf Doorsa Paul Ferrara upustili su se u zajedničku projekt snimanja filma eksperimentalne naravi od 50 minuta s Morrisonom u glavnoj ulozi autostopera i uz pratnju Morrisonove poezije. Film se zvao HWY: An American Pastoral, hrpa materijala u boji je i snimljeno, uglavnom u Mojave pustinji, ali nikad u cijelosti nije prikazan, tek kratki fragmenti bili su prikazani u svega dva navrata. Nekim čudom te materijale nikad nitko nije koristio sve do 2009. do Toma DiCillia, scenarista i redatelja, autora nezavisnih komedija, najviše upamćenog po satiričnom The Real Blonde iz 1996.
Iskreno, DiCillio nije ni jednom u karijeri pokazao trenutak genijalnosti, pa bi se isto moglo reći i za dokumentarac o jednom od najslavnijih rock bendova. No, kao što je spomenuto, već samo korištenje Ferrarinih snimki poništava čak gotovo svaku pretjeranu linearnost i predvidljivost jednog rock dokumentarca, čak i za rekreativne fanove Doorsa i Morrisona. Te snimke ne samo da su ekskluzivne, nego i krasno snimljene; fascinantan je to dokument s jednom od najkarizmatičnijih lica rocka u njegovom središtu. Prije pojave filma klavijaturist Doorsa Ray Manzarek je najavio kako će to biti istinita priča o Doorsima i da će film biti „anti-Oliver Stone“, aludirajući na igrani film iz 1991. kad je Morrison prikazan kao pretenciozna rock zvijezda i dekadentni narkoman. U ovom dokumentarcu sačinjenom isključivo od arhivskih snimki, nije samo pobliže objašnjeno što je Morrisonu bilo u glavi, već i društvene okolnosti u kojima su The Doors nastali i mogli uspjeti.
„Činjenica je, ljudi su čudni kad si čudan. To je glazba za drugačije, isključene. Ona nosi slušatelje u sjenovito carstvo snova.“ Dio naracije koja čitavo vrijeme prati kadrove, ne donosi samo zanimljive faktografske podatke o članovima The Doorsa i grupi kao cjelini, kroz nju se analizira kontekst, značenje i doseg njihove glazbe kao što je slučaj s navedenim citatom. Prva verzija filma prikazana na Sundance festivalu dobila je dobre ocjene, no upravu naraciju kao važni dio filma kritika je dočekala na nož riječima da je redatelj DiCillio dosadan i monoton narator. Poruka je shvaćena na ispravan način i u projekt je na brzinu uveden slavni Johnny Depp koji je taj posao obavio više nego solidno. Dokumentarac pokriva razdoblje od nastanka Doorsa, to jest susreta Manzareka i Morrisona na UCLA filmskoj školi do Morrisnove smrti 1971. godine, raščlanjuje nastanak svakog od šest albuma benda i podsjeća nas na nevjerojatne, često kaotične nastupe benda, svojevrsne kulturne šokove za konzervativnu većinu Amerikanaca.
„When You’re Strange“ je vizualno bogati, temeljiti pregled jedne velike karijere; odlična ulaznica u svijet Doorsa za one koji ih tek upoznaju i prava poslastica za okorjele fanove s obzirom da većinu filma čine nikad široj javnosti prikazani materijali. Film je i još jedan podsjetnik koliko su The Doors bili nepatvoreni, originalni i „opasni“ bend. Bend kakvih danas više nema.
Tihomir Ivka
