U skučenom prostoru lijesa, kontekstu situacije živoga zakopanoga, 99 posto ljudi “umire” od straha. I tu Cortes pogađa u živac, kako minute prolaze nesvjesno se i gledatelj počinje osjećati kao da je u grobu, tjeskobno i s otežanim disanjem.
Kako napraviti dugometražni film i 90 minuta zadržati pažnju gledatelja ako je isključivo mjesto radnje lijes, a jedini lik koji vidimo čovjek koji je u njemu živ zakopan? Španjolski redatelj Rodrigo Cortes sa svojom španjolskom filmskom ekipom, američkim scenaristom Chrisom Spaldingom te glavnim glumcem, iznenađujuće uvjerljivim Ryanom Reynoldsom, postigao je prilično više od tog osnovnog zahtjeva.
Inteligentnom igrom svjetla i mraka, naglašavanjem klaustrofobije, dijalozima punih političke subverzivnosti koje iz lijesa glavni lik preko mobitela vodi sa vanjskim svijetom u očajničkim pokušajima da ga neto pronađe i izvuče iz zemlje, Cortes održava napetost na takav način da gledatelj nakon završetka osjeti olakšanje, iako nema ni riječi o happy endu. Gledali smo u bližoj prošlosti sličnih filmova, primjerice Schumacherovu “Telefonska govornicu” gdje se cijela radnja odvija u telefonskoj govornici dok je na liniji s tajnovitim snajperistom Colin Farrell, pa i aktualni Boyleov “127 sati” gdje pet dana u klancu pratimo muku alpinista s rukom zaglavljenom ispod stijene. Ali, u svom minimalizmu i ti filmovi imaju uvod koji nema veze s mjestom događaja, pa razbiju monotoniju i pojačaju dramatiku “fleševima” iz prošlosti, raznim “prolaznicima”, paralelnim radnjama.
U “Živ zakopan” film počinje u mraku lijesa i završava s mrakom lijesa. I nema niti jednog kadra izvan njega. Ryan Reynlolds glumi Paula Conroya, vozača civilnog kamiona koji radi za američku tvrtku u Iraku. Srećemo ga kako se budi u drvenom lijesu i saznajemo da je njegov konvoj napadnut, a on otet i živ pokopan. U džepu ima Zippo upaljač, a otmičari su mu ostavili Blackberry i baterijsku lampu. Nakon početnog šoka, Paul okreće brojeve kako bi upozorio predstavnike svoje tvrtke, centre za obavješćivanje i FBI na svoj položaj. Razgovori uglavnom ne vode nikud zato jer on ne zna gdje je, a ljudi u kancelarijama negdje u SAD-u em nisu svjesni ozbiljnosti situacije, em robuju administrativnoj proceduri iako za Paula vrijeme curi. Otmičari ga u međuvremenu nazivaju i traže da javi svojoj tvrtki ili američkim vlastima u Iraku da plate 5 milijuna dolara otkupnine. Sa svakom minutom nade u spas su sve manje, a i Paul polako shvaća svu okrutnost politike i kapitalizma koji su doveli Amerikance u Irak.
Cortes je baš kao u “Telefonskoj govornici” i “127 sati” vizualno mogao obogatiti film, tako da je pokazivao ljude s kojima Paul komunicira, ili otmičare, ili na početku bar slike otmice, no dobro je procijenio da bi mu to otupilo oštricu. Klaustrofobija se definira kao bolestan strah od zatvorenog prostora i od njega pati relativno mali broj ljudi, no u skučenom prostoru lijesa, kontekstu situacije živoga zakopanoga, 99 posto ljudi “umire” od straha. I tu Cortes pogađa u živac, kako minute prolaze nesvjesno se i gledatelj počinje osjećati kao da je u grobu, tjeskobno i s otežanim disanjem.
Cilj postizanja atmosfere strave je postignut, i taj “ugođaj” je najjača strana filma, a “Živ zakopan” kao cjelina mali trijumf filmskog minimalizma. Snimljen je u Barceloni (ovdje lokacija zaista nije važna), za samo 17 dana s budžetom od manje od 2 milijuna dolara i vjerojatno je najveća stavka bio honorar glavnom glumcu. Zaradio je 20 milijuna i s ovim uspjehom, hvalom kritičara i naramkom nominacija i nagrada po raznim festivalima, Rodrigo Cortes je kupio ulaznicu za Hollywood. Naime, za ovu godinu je najavljeno da snima psihološki triler “Red Lights” s prokušanim zvijezdama Robertom De Nirom i Sigourney Weaver u glavnim ulogama. Poslije “Živ zakopan” ne možemo reći ništa drugo osim da jedva čekamo.
