Fellinijev utjecaj na filmsku umjetnost je nemjerljiv. Veliki redatelji kao što su Terry Gilliam, David Lynch, Tim Burton, pa i Emir Kusturica koji u svojim filmovima miješaju san i javu, prošlost i sadašnjost, ističu Federica Fellinija kao svog velikog uzora
Piše: Dario Bojanjac
Redatelj, karikaturist, lažljivac, klaun, pjesnik, zabavljač, ljubitelj žena s velikim grudima, dosadnjaković, zvijezda… Sve to, a i mnogo, mnogo više je u svom životu bio Federico Fellini. Uz Vittoria De Sicu jedini je redatelj čiji su filmovi osvajali 4 Oscara za filmove s neengleskog govornog područja. Dobitnik je Zlatne palme za film Slatki život, Oscara i Zlatnog lava za životno djelo, osam nominacija za Oscara u kategoriji scenarista i četiri u kategoriji redatelja. Uz već spomenutog Vittoria De Sicu te Michelangela Antonionia, Roberta Rossellinija i Luchina Viscontija spada u najuži krug najvećih talijanskih redatelja svih vremena. U velikom izboru 50 najvećih redatelja časopisa Entertainment Weekly zauzeo je deseto mjesto ispred velikana kao što su Stanley Kubrick, Fritz Lang, Francois Truffaut, Billy Wilder dok je u knjizi “1001 film kojeg morate pogledati prije nego umrete” S.J.Schneidera zastupljen sa 7 filmova.
Federico Fellini rođen je 20.siječnja 1920. godine u Riminiju, gradu na obali Jadranskog mora, kao najstarije od troje djece prodavača Savignana i kućanice Ide. Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima. U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini osim velikog redatelja bio i veliki lažac. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi “Ja Fellini” autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.
Nakon završene škole otvara trgovinu u kojoj prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava na sveučilištu. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu “Fellini’s Roma” (kod nas prevedenog kao “Rim”) u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.
U Rimu upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Većinu vremena provodi crtajući stripove za novine i pišući gegove i kratke priče za radio i za kazališnu trupu glumca Alda Fabrizzija. Upravo mu je poznanstvo s Aldom Fabrizzijem omogućilo ulaz u svijet filma. Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film “Rim, otvoreni grad” s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a u i Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem (Paisa, Cvijeće Svetog Franje i Europa 51) osim scenarista Fellini je bio i asistent redatelja te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene. Zajedno s Albertom Lattutuadom 1950. godine režira “Svjetla varijetea”, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, “Bijeli šeik” režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionia, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju jednog Antonionijevog kratkog filma. U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.
Međunarodni uspjeh
Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom “Ulica” iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giuelietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Oni putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu.
Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu “Ljepotice i zvijeri” te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdraži) lik u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.
Američka filmska akademija nagradila je film prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili “Varalice” i nakon njih “Cabirijine noći”. Dok su “Varalice” prošle nezapaženo, s “Cabirijinim noćima” Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.
Slatki život
Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film “Slatki život” 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim… Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži. U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.
Nakon Slatkog života Fellini je snimio jedan segment u omnibusu “Boccacio’70”. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli. Nakon Boccacia Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i “Svijetla varijetea” je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao “Osam i pol”.
Osam i pol
“Osam i pol“ je uz kasniji “Amarcord” definitivno najpoznatiji i najosobeniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. “Osam i pol” nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati. Umjetnik, u ovom slučaju redatelj Guido, ima poteškoće u odnosu sa suprugom i ljubavnicom, u odnosu s glumcima i producentima, ima neraščišćenih računa sa svojom prošlošću i stalno bježi u neka sanjarenja o boljoj sadašnjosti i o tome kako bi to sve trebalo izgledati. U filmu se cijelo vrijeme miješaju sadašnjost i prošlost, snovi i java, mašta i podsvijest pa bi se “Osam i pol” moglo nazvati metafilmom koji govori o samom Felliniju i njegovim problemima pri radu.
“Osam i pol” je također poznat i po tehničkoj savršenosti. Kamera u filmu je vrlo fluidna i daje ton snolikosti filma. Jedan od razloga savršenosti snimanja je Gianni Di Venanzo, snimatelj koji je prije toga radio s Michelangelom Antonionijem na njegovim filmovima “Noć” i “Pomrčina” poznatim po vrhunskoj crno bijeloj fotografiji. Film je doživio oprečne kritike. Veći dio kritike ga je proglasio najboljim filmom svih vremena, dok ga je drugi dio kritike proglasio najprecijenjenijim filmom svih vremena. Danas, nakon skoro 40 godina mišljenja su i dalje podijeljena. Dok jedni misle da je Fellini svoju kreativnu blokadu iskoristio kao pokretačku snagu za snimanje filma o tome kako film nastaje i kako se jedan umjetnik nosi sa stvaralačkom snagom i njenim nedostatkom, dotle drugi misle da su to samo prazne tlapnje čovjeka bez ideje. Slične rasprave moguće je i danas čitati (i u njima sudjelovati) na popularnoj web stranici imdb.com.
Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i hrpu nagrada na pregršt većih i manjih festivala. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl “Devet” koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.
Snovi u boji
Potaknut epizodom u omnibusu “Boccacio’70” koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz “Osam i pol”, Fellini je napisao scenarij za film “Giulietta” i duhovi u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice. Glavnu ulogu igrala je njegova supruga Giulietta Masina.
Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera “Satyricon”. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom “Slatki život” jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao “Fellinijev Satyiricon”, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog “Satyiricona” te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
Sve do filma “Amarcord” 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh. Zato je s “Amarcordom” to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film “Osam i pol”, dok je kod publike uvijek bolje prolazio “Amarcord”. “Amarcord” na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači “sjećam se”. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića “Parobrod Rex”), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma… Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa “Amarcord” se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.
Zanimljiva je činjenica da je “Amarcord” prvi film izdan u letterbox formatu na nekom sustavu predviđenom za kućnu upotrebu. Danas s pojavom DVD-a i Blu-Raya to je normalna pojava.
Nakon “Amarcorda” Fellini više nije snimao toliko zapažene filmove. Amarcord je zapravo njegov “Fanny i Alexander”. Tu možda iskače “Casanova” s Donaldom Sutherlandom u glavnoj ulozi, ali samo po budžetu ne i po zapaženosti. U red značajnijih ostvarenja kasnije faze Fellinijevog života ulazi “Proba orkestra” 1978. u kojoj se tematizira nastajanje totalitarnog režima, “Grad žena” i “Ginger i Fred”.
1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo. Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.
Posebnosti Federica Fellinija
Federico Fellini je uveo nekoliko novina u snimanje filmova. Kao i Akira Kurosawa, Fellini je također crtao dobar dio likova, scena i kadrova. Nije imao Kurosawinu preciznost i usredotočenost, nego je tome prilazio na jedan malo opušteniji način. Ipak je on bio Talijan, a ne Japanac. Od malena se bavio karikaturom i taj svoj talent je stalno koristio. Prvo je započeo s crtanjem vanjskog izgleda likova, a taj vanjski izgled temeljio je na osobinama. Poznato je kako su u talijanskim filmovima naknadno nadosnimavali glasove u studiju. Fellini je tako znao glumcima na setu dopustiti da govore nepovezane rečenice jer je naknadno znao mijenjati tekst kojeg bi onda u studiju prilagodili micanju usana. Redovito je znao glumcima davati tuđe glasove jer mu je od jedne osobe bolje pasao izgled, a od druge glas za određenu ulogu. Cijeli svoj život crtao svoje snove koji su prije dvije godine objavljeni u knjizi pod naslovom “Federico Fellini Knjiga snova”. Za života je imao nekoliko nedovršenih projekata od kojih je jedan završio strip ekranizacijom u suradnji s poznatim talijanskim strip crtačem Milom Manarom. Kod nas je knjiga objavljena pod nazivom “Put u Tulum” u izdanju Belog Puta. Istoimeni film u režiji mladog talijanskog redatelja Marca Bartoccionia bi uskoro trebao ugledati svjetlost dana.
Fellinijev utjecaj na filmsku umjetnost je nemjerljiv. Veliki redatelji kao što su Terry Gilliam, David Lynch, Tim Burton, pa i Emir Kusturica koji u svojim filmovima miješaju san i javu, prošlost i sadašnjost, ističu Federica Fellinija kao svog velikog uzora. Federico Fellini ostat će upamćen kao prvi redateljski superstar koji je tako uistinu i živio. Ingmar Bergman i Akira Kurosawa su uvijek oko sebe imali jedan veo tajne i nepristupačnosti, dok je Federico Fellini bio njihova čista suprotnost. Otvoreni Talijan rekli bismo.
Izabrana filmografija:
1. Osam i pol (Otto e mezzo) – 1963.
2. Amarcord – 1973.
3. Ulica (La Strada) – 1954.
4. Satyricon – 1969.
5. Slatki život (La Dolce Vita) – 1960.
6. Cabirijine noći (Le notti di Cabiria) – 1957.
7. Rim (Roma) – 1972.
8. Casanova (Il Casanova di Federico Fellini) – 1976.
9. Grad žena (La città delle donne) – 1980.
10. Bitange (I Vitelloni) – 1953.
