“Milijunaš s ulice” škotskog redatelja Dannya Boylea koji se na početku karijere proslavio niskobudžetnom narkomanskom dramom Trainspotting, najveći je dobitnik 81. nagrade Oscar Američke filmske akademije. Najveći je gubitnik “Neobičan slučaj Benjamina Buttona“, briljantnog režisera Davida Finchera, koji je od 13 nominacija zaradio tek dva Oscara u sporednim kategorijama (za šminku i scenografiju). U oba slučaja, moglo bi se reći da je zasluženo.
“Benjamin Button” je više nego solidan film u kojem se sve vrti oko osi jedinstvenog slučaja djeteta koje se rodilo staro i kako godine odmiču on je sve mlađi, a svi oko njega, naravno, sve stariji. Vizualno upečatljiv, s druge strane scenaristički prelinearan, film i nije nudio mogućnost za iznimna glumačka ostvarenja. Uloga Brada Pitta prosječna je u tome smislu i puno bi logičnije bilo da je za izazovniju ulogu ne baš inteligentnog instruktora fitnessa u “Spali nakon čitanja” dobio nominaciju negoli za ulogu Benjamina Buttona.
Ionako nije dobio Oscara za glavnu ulogu; nekako očekivano odnio ga je Sean Penn za vjerno tumačenje lika Harveya Milka, prvog političara koji je na platformi gay aktivizma dobio povjerenje birača i izabran u lokalnu vlast u San Franciscu. Priča je istinita, dovoljno kontroverzna i tragična da bi i bez znalačke režije Gusa Van Santa privukla pažnju. Penn je velik glumac i ovo mu nije najbolja uloga u karijeri, ali Akademija takve profile uloga voli. Zato se Mickey Rourke ulogom u naturalistički izravnom “Hrvaču” može osjećati zakinutim: u ulozi karijere, niskobudžetni film o propaloj zvijezdi hrvanja učinio je jednim od najzanimljivijih naslova prošle godine. Ulogu života odigrao je i Richard Jenkins u filmu “The Visitor”, toploj drami o profesoru udovcu kojeg posao uopće ne zanima i koji nakon godina izbivanja dolazi u svoj njujorški stan gdje zatiče par neprijavljenih tamnoputih mladih imigranata s kojima se čvrsto povezuje. Jenkinsa obično znamo kako glumi ozbiljne policijske njuške, ovdje se snašao izvrsno u dirljivom filmu i ne bi bilo nezasluženo da je odnio glavnu nagradu.
Kate Winslet – dvije uloge, kriva nagrada
Najviše prašine se podiglo oko Oscara za glavnu žensku ulogu Kate Winslet kojoj je ovo bila šesta nominacija i prva nagrada. Uloga nepismene bivše čuvarice nacističkog logora koja poslije rata stupa u seksualnu vezu sa srednjoškolcem i na kraju bude suđena za zlodjela u 2. svjetskom ratu, jest intrigantna, no “Žena kojoj sam čitao” Stephena Daldrya (sjećamo ga se po krasnim filmovima “Billy Elliott” i “Sati”) više igra na manipulativnu kartu provokativnosti (nacistica i još zavodi maloljetnike!) nego na kvalitetu. Mnogi će se složiti da je njena uloga nesretne ambiciozne žene zarobljene u malograđanski život u predgrađu u “The Revolutionary Road” mnogo slojevitija i ekspresivnija. Uz to, čini se da kao mnogo puta do sada, Akademija ispravlja stare grijehe naspram Winslet kad je gubila, a možda zaslužila kipić (“Razum i osjećaji” ili “Vječiti sjaj nepobjedivog uma”).
Nije jedina, sjetimo se samo Scorseseja koji je Oscara dobio za tek nešto iznadprosječne “Pokojne” poslije niske remek-djela. Neki ga nikad nisu dočekali uključujući Hitchcocka, Altmana, Kubricka, Fellinija ili Bergmana – govorimo ovdje samo o režiserima među inim velikanima sedme umjetnosti.
Gotovo pretjerani broj nominacija za “Benjamina Buttona” također podsjeća na ispravljanje starih grešaka; David Fincher je priznanja zaslužio, ali ne ovim filmom koliko onima prije, genijalnim noir krimićem “Zodiac” prije dvije godine, da ne spominjemo “Klub boraca” i “Sedam”. Ide i obrnuto, braća Coen su rasturila prošle godine s precijenjenim “Nema zemlje za starce”, da bi u potpunosti bili zaboravljeni nakon što su se vratili svom zaštitnom znaku, crnim komedijama kao što je svježa “Spali poslije čitanja”. Ako ništa, barem je John Malkovich ostvario divljenja (i nominacije za Oscara) vrijednu ulogu.
Dvije komorne drame, obje bazirane na kazališnim komadima, “Frost/Nixon” koja je usput i utemeljena na stvarnim događajima, te “Sumnja” prikupile su podosta nominacija u važnim kategorijama i na kraju nisu osvojile ništa. U “Sumnji”, ponešto sporom, ali vrlo napetom i umnom filmu o poimanju vjere, ljudskim slabostima i razornim posljedicama sumnje, pojavljuju se četiri glumca koji izgovaraju više od dvije rečenice, i svi su nominirani za Oscara, tri za sporedne uloge (standardno fokusirani Philip Seymour-Hoffman, Amy Adams u ulozi zbunjene časne sestre i Viola Davis za svega nekoliko minuta razgovora o sudbini sina koji je pod sumnjom da ima intimnu vezu sa svećenikom). Za glavnu ulogu nominacija je rezervirana briljantnoj Meryl Streep u ulozi stroge i hladne časne sestre. Da je Oscara dobila nitko ne bi prigovorio ni riječ, kao i u slučaju Mellisu Leo i sjajno odigrane uloge samohrane majke koja je osuđena na kriminalne radnje švercanja stranaca iz Kanade u SAD u gepeku auta, ne bi li prehranila djecu u surovo životnom filmu “Frozen River”.
Prvi Oscar za Japan
Angelina Jolie “Zamjenom” veterana Clinta Eastwooda zaradila je nominaciju, manje zbog sebe, a više zbog vrlo solidnog i upečatljivog filma temeljenog na stvarnom događaju iz 30-ih godina prošlog stoljeća o nestanka djeteta čiju majku policija strpa u ludnicu nakon što ova odbije uzeti pronađeno dijete za kojeg policija tvrdi da je njeno. A nije. Inače, Eastwood se u borbu za Oscare mogao upustiti i drugim filmom kojeg je paralelno snimao jer je “Gran Torino” snažna drama o veteranu korejskog rata, mizantropu koji s vremenom nove susjede azijske imigrante zavoli više od vlastite djece.
Sasvim očekivano i zasluženo Oscara za najbolji animirani film dobio je Pixarov “Wall-E” o robotu koji pokušava napuštenu Zemlju očistiti od smeća i ponovno je učiniti pogodnom za život. “Wall-E” je toliko dobar da ne bi bio bez šansi i da je nominiran u apsolutnoj kategoriji za najbolji film. U konkurenciji stranih filmova pomalo neočekivano “Departures” o nazaposlenom čelistu koji nalazi posao u krematoriju, donio je Japanu prvog Oscara u povijesti, pobijedivši favorizirane i hvaljene, francuski “The Class” i animirani “Waltz With Bashir” Izraelca Arija Folmana.
U sigurne oklade ovaj put išle su nagrade za žensku sporednu ulogu (Penelope Cruz kao neurotična žena u ljubavnom trokutu solidnog “Vicky, Cristina, Barcelona” Woodya Allena), kao i za mušku sporednu rolu Heathu Ledgeru, za dijaboličnu interpretaciju Jokera u “Vitezu tame”. Vjerojatno bi dobio Oscara i da je doživio dodjelu, ovako, nakon tragične smrti nije bilo nikakve neizvjesnosti.
Uglavnom, 81. dodjela Oscara prošla je bez velikih iznenađenja, uz tek koje spomenuto razočarenje ili manju nepravdu. Zatvorimo ih s neuvrštavanjem pjesme “The Wrestler” Brucea Springsteena u red nominacija za najbolju pjesmu u filmu, gdje nalazimo čak dvije iz “Milijunaša s ulice”. Velikih nepravdi nije bilo, ali je iz godine u godinu sve više općenitih kontroverzi u vezi kandidiranja filmova i tretiranja određenih žanrova. Naime, već nekoliko godina u hiperprodukciji filmova primjetno je tempiranje izlaska filmova koji imaju više šansi pred Akademijom nego na kino blagajnama. Čak i izvanredni filmovi koji se pojavljuju u kinima u prvoj polovici godine, do kraja godine, kad u kulturi zaborava i hiperprodukciji budu prebrisani novim atraktivnim naslovima, postaju prošla stvar, potrošena roba.
Sve je u “tajmingu”?
Nije li čudno da se niti jedan film koji je odnio Oscara u bitnim kategorijama nije u kinima pojavio prije 12. studenog 2008.? Svi nominirani u kategoriji najboljeg filma od tog 12. 11. (kad je zaigrao “Milijunaš s ulice”) redali su se u kinima; “Milk” 26. studenog, “Frost/Nixon” 5. prosinca, “Žena kojoj sam čitao”, 10. prosinca, “Neobičan slučaj Benjamina Buttona” 25. prosinca. I “Sumnja” s masom glumačkih nominacija u kinima se pojavila na samom kraju godine. Je li u pitanju moment zaborava viđenog prije pola godine i više, ili u prvoj polovici 2008. stvarno nije izašao film vrijedan pozlaćenog kipića? Nema drugog objašnjenja nego u tajmingu (pojavio se u srpnju), zašto upečatljivi, mračni “Vitez tame” nije zaradio još koju nominaciju osim one za ulogu Jokera. Bi li genijalna drama “Visitor” dobila još koju nominaciju i bolji status da se pojavila u prosincu, a ne u travnju? Možda bi i hvaljeni “Iron Man”, iako akcijsko-fantastični filmovi teško dolaze do nominacija, prošao bolje da ga nismo gledali tamo još u svibnju. Kad smo već spomenuli akciju i fantastiku, ni komedijama nije lako s Akademijom. Prošle smo ih gledali barem četiri koje resi inteligentno i uzbudljivo filmaštvo; “Happy-Go-Lucky”, “Rachel Getting Married”, “Spali nakon čitanja” i “Kriminalci na godišnjem” (In Bruges). Oni su se ili stidljivo probijali do jedne nominacije, ili uopće nisu zadobili pažnju Akademije. Još jednom se pokazalo, zdrav humor nije u modi.
Milijunaš s ulice
“Slumdog Millionaire” gotovo da je dijelio sudbinu svog glavnog lika Jamala Malika; nitko mu nije vjerovao, a ipak je iz gliba došao do milijuna i slave. Naime, Warner Independent Pictures koji je još 2007. kupio prava na distribuciju u Americi sredinom 2008. propada i projekt pada pod glavnu kuću Warner bros. gdje su toliko malo vjerovali u uspjeh da su isprva film htjeli objaviti na DVD-u bez kino distribucije. No pojava na festivalima krajem ljeta i pozitivan odjek kumovali su da sve ne završi tako. U ograničenoj distribuciji njegova je odiseja po kino dvoranama počela izuzetno skromno – u prvom je tjednu zaradio tek 350 tisuća dolara, no dobar glas se brzo širio, kritičari su pisali hvalospjeve, došle su nominacije pa na kraju i svi ti silni Oscari, uključujući Oscara za najbolji film i režiju. Od filma koji je kao neka C-produkcija trebao završiti direktno na DVD-u, do 25. veljače film je širom svijeta zaradio 175 milijuna dolara. I neće na tome stati.
Radnja filma plete se oko nama dobro poznate igre-franšize “Tko želi biti milijunaš” s potpuno istom studijskom scenografijom, glazbom i vizualnim rješenjima, jedino što nasuprot natjecatelja nije Tarik Filipović, nego njegova indijska inačica. Razlika je i to da nakon što natjecatelja u jednoj emisiji vrijeme prekine prije odgovora za milijun ovaj ode kući u miru spavati, a u Indiji vas uhapse i prikopčaju na elektro-šokove ne bi li priznali da ste varali. Jamalu se i nije moglo vjerovati, on je mladić s dna društvene ljestvice, iz slema, bez formalnog obrazovanja. Nije mogao znati odgovore na pitanja o najvećim bollywoodskim zvijezdama, najvećim indijskim pjesnicima ili o tome na kojoj je dolarskoj novčanici lik Benjamina Franklina. Iz minute u minutu radnja se odvrće unazad, dvojici policajaca od kojih bi jedan – u očekivanoj “loš policajac, dobar policajac” rutini – malom odmah otkinuo glavu, dok drugi pronicljiviji polako shvaća da je Jamal na sva pitanja odgovorio iz jednostavnog razloga jer je odgovore igrom slučaja naučio u njegovom teškom odrastanju na ulicama Mumbaija. I kamera retroaktivno bilježi kako su se odvijale situacije gdje Jamal saznao za najvećeg indijskog pjesnika ili kako izgleda američki novac. Doslovno niti jedno iskustvo iz djetinjstva, ujedno i odgovor na pitanje nije bilo ugodno. Film se osim osobne drame promiče i u film sa snažnom socijalnom notom. Privlačnost filma leži, osim numizmatički precizne režije i scenarija koji ne dopušta da se gledatelj izgubi u stalnim vraćanjima u prošlost, i u njegovoj egzotičnosti. Moglo bi se reći da “Slumdog Millionaire”, osmišljen i ostvaren uglavnom s britanskim filmašima – uz Dannya Boylea tu je i scenarist Simon Beaufoy, najpoznatiji po hitu “Skidajte se do kraja” – odaje dojam originalne bollywoodske produkcije, bez obzira što se u svega 10 posto filma (točno toliko je odobrio Warner) govori hindu jezikom. Glavni glumac Dev Patel je Englez indijskog porijekla, dječak koji glumi malog Jamala i njegovu vječnu ljubav Latiku, obrazovani su dječji indijski glumci, dok je odraslu Latiku odglumila prekrasna Freida Pinto kojoj se sad otvaraju nova vrata – glumit će u narednom filmu Woodya Allena.
I dok su tek rijetki zapadni kritičari u “Milijunašu s ulice” pronašli puno licemjerja i iskorištavanja, indijska javnost dočekala je film podijeljeno; većina je kritičara i intelektualaca ocijenila film kao površni pogled bijelaca na Indiju, iako scene ekstremne siromaštva i surove prirodne selekcije smatraju bliskima istini. “To je nešto kao da indijski režiser ode sa svojom ekipom u New Orleans i napravio priču o mladiću koji je ostao bez doma u uraganu Katrina, zbog nasumične ulične pucnjave propala mu je NBA karijera, otac mu je u zatvoru zbog dilanja droge, majka mu se navukla na crack, a sestra ubijena u obračunu bandi… kolikogod bio dobar, takav bi film bio ismijan u Americi.” Ima nešto u rečenicama koje je zapisao jedan indijski kritičar, no ima nešto i u tome da je Indija i danas djelomično kastinska država u kojoj svaki šesti stanovnik pripada parijama, potlačenoj kasti koja je osuđena cijeli život na najteže i najprljavije poslove. A i slike iz otužnih slemova Mumbaija ne lažu. Politiku na stranu, ima nešto i u tome da je “Milijunaš s ulice” sjajan, napet i životan film s poantom (to jest happy endom) da se isplati nadati i tražiti izlaz s dna.
