Četiri nova filma su ovaj tjedan nahrupila u kino dvorane. Dva su legendarna. Jedan je loš pokušaj povijesnog spektakla s legendom hrvatskog glumišta Radom Šerbedžijom u jednoj od uloga, a drugi je pokušaj sportske drame filmskim boksačkim legendama De Nirom i Staloneom.
Druga dva nova filma u kinima su festivalci. Jedan je zakašnjela festivalska komedija karaktera, a drugi naslov je film koji će prvo sablazniti (ili oduševiti) publiku, a onda pokušati pokoriti Cannes. Produženi vikend novogodišnjih praznika razlog je ovakvoj gužvi na kino platnima, ali i neuvjerljivi pokušaj distributera da malo podignu atmosferu nakon blagdanskog tulumarenja.
Legenda o Herkulu
Krenimo se obračunavati s legendama. Legenda o Herkulu dolazi iz ruku zapravo solidnog akcijskog redatelja, Finca Renny Harlina poznatijeg po predzadnjem nastavku klasične franšize Strava u ulici brijestova i po drugom nastavku policijskog “akcića” Umri muški. Harlinu dakle akcijski elementi u kinematografiji dobro leže i u tome nema problema ni s ovim filmom. Ovdje mu probleme stvaraju preambiciozni producenti i scenaristi među koje spada i on sam. Na krilima digitalne produkcije koja svakom iole sposobnijem photoshop majstoru da od štaglja na kino platnu napravi Panteon, te na krilima novomedijskog konzumerizma mlađih generacija, Harlin i njegova ekipa pokušali su složiti filmskog križanca modernih superherojskih filmova, filma koji se vizualno oslanja na grafičke romane (nešto poput filma 300) i Gladijatora. Kako bi film utrapio ciljanoj publici za ulogu naslovnog junaka odabrali su Kellana Lutza, ljepuškastog momka kojeg su vjerojatno zapamtile samo klinke koje su donedavno slinile na vampirsku hipster franšizu Sumrak Saga.
Ne bi li malo skresali troškove, Harlin i njegova ekipa sve su lijepo snimili negdje u bugarskim bespućima gdje su oprema, popratno ljudstvo, statisti i pokoji kvalitetniji sidekicker daleko jeftiniji no što bi bili u Hollydoowu. Film je toliko fotošopiran, a priča toliko nakićena da su doprinijeli novoj dimenziji definiranja riječi – kič. Ah, da… U filmu glumi i Rade Šerbedžija, pa ako vam je ocvala glumačka legenda dovoljan povod da odete pogledati ovaj film sretno vam bilo.
Obračun legendi
Kad vam netko u jednom kutu boksačkog ringa ponudi Jakea La Mottu, a u drugom Roberta “Rockya” Balbou, i još kad meč sudi Peter Segal redatelj filmova ‘Ulovi Smarta’ i ‘Kontrola bijesa’, automatski pomišljate da je to gotova stvar, ovaj film morate pogledati. Ako vas interesira gerijatrijski humor, nemate ništa protiv filmskih klišeja, želite razbiti mladenačke aluzije kojima ste obožavali Kim Basinger i ne smetaju vam predvidljivi punch lineovi, ovo je vjerojatno film za vas. Boksači Henry Sharp (Stallone) i Billy McDonnen (De Niro) nakon samo dva boksačka meča postaju pravi rivali. Prvo u jednom meču Billy prebije Henrya, a onda u drugom Henry nanese debeli sloj batina Billyu. Zvuči zabavno, zar ne? Odmah nakon tog drugog meča Henry najavi povlačenje iz svijeta boksa što prouzroči uništenje i Billyeve karijere. Nekih tri desetljeća kasnije mladi promotor navuče Henrya da napravi snimanje pokreta za video igru, a na tom snimanju se pojavi i Billy. Sve što slijedi vodi do finalnog revanša u pravom boksačkom ringu. S obzirom na to da su svi likovi u filmu mahom karakterni, nema se što posebno vidjeti od glumačkih performansi.
Iako je ‘Obračun legendi’ na kino blagajne krenuo s jakim marketinškim naoružanjem, još nije pokrio uloženi novac, a to puno govori o tome što vam se nudi. No, kad se već bira između ocvalih legendi, radije ćemo odabrati ovaj s većim brojem. Osim toga, ‘Obračun legendi’ nudi i neke kadrove iz boksačkih priprema Stallonea za film ‘Rocky’, odnosno De Nirovih priprema za film ‘Razjareni bik’. Rezultat prvog žanrovskog obračuna, knock out u prvoj rundi za ‘Obračun legendi’.
Ajme meni i Nimfomanka donosi pravi seks u kinu
Film ‘Ajme meni’ dolazi iz njemačke i posrijedi je respektabilno filmsko ostvarenje koje se diljem filmskih festivala nabralo brojnih nagrada, ali, Ajme meni prikazuje se u samo jednom kinu u Hrvatskoj tako da ćemo ovaj meč automatski dodijeliti sljedećem filmu u nizu, a to je ‘Nimfomanka’ za koju je interes toliki da je film krenuo u skoro svim hrvatskim kinima.
Lars Von Trier kontroverzni je redatelj čija vizualna estetika varira od filma do filma, a tjeskoba je glavna “odlika” i konstanta većine njegovih dosadašnjih radova. Trenutno je najpoznatiji Danac u cijelom svijetu, a popis nagrada koje su osvojili njegovi filmovi uzeo bi previše prostora u ovom tekstu. Samo u Cannesu je odnio šest nagrada od ukupno četrnaest nominacija, a Zlatnu palmu je 2000. godine osvojio za film ‘Ples u tami’ kojim se debelo narugao američkom društvu i njihovom poimanju kinematografije. Iskreno, teško je dokučiti je li se ‘Nimfomankom’ Von Trier ikome pokušao narugati. S obzirom na to da smo pogledali samo prvi film, a prikazuje se u dva dijela, za sad izostaje bilo kakav oblik tjeskobe.
Njegova glavna junakinja u ovom filmu unatoč činjenici da se obračunava sa svojom prošlošću potpuno je opuštena, čak pomalo ravnodušna osoba, koja istini za volju na svoju burnu ljubavničku prošlost gleda s dozom gađenja, ali je dočarava bez ikakve grižnje savjesti – “Ne možeš napraviti omlet, a da pritom ne razbiješ pokoje jaje” s nevjerojatnom lakoćom objašnjava neke svoje životne poteze Joe koju glumi Charlotte Gainsbourg. Život svoje glavne junakinje Trier je podijelio u osam poglavlja od kojih se prvih pet (mladenačkih) prikazuje u filmu koji je upravo u kinima, a u njima mladu Joe utjelovljuje slatka Stacy Martin čija vizualna sličnost s Jane Birkin, majkom Charlotte Gainsbourg, bode u oči. Ovo je vjerojatan razlog zašto je i angažirana za ovaj film, jer su njene glumačke performanse ograničene, o čemu ćemo nešto kasnije.
Priča počinje tako da Joe (Gainsbourg) isprebijanu i krvavu pronalazi Seligman ( Stellan Skarsgard), koji je utopljuje u svom stančiću, na što mu ona počne ispovijedati svoju burnu nimfomansku prošlost. Njene priče se priče nizaju poput poglavlja/epizoda u životu, a prekidaju ih kratke debate Seligmana i Joe o tabu temama religijskom i svjetovnom moralu te smislu ljubavi. Naravno, sve Joeine priče vezane su uz seksualnost koja je uglavnom i vizualno dočarana, i to puno otvorenije i žešće no što je slučaj s ranijim Trierovim filmom ‘Antikrist’. Pri tome je erotičnost prizora često diskutabilna, no vjerojatno je da Lars Von Trier niti htio postići neki estetski erotičniji nivo prizora seksa s obzirom na to da je Joe uglavnom lišena osjećaja ljubavi. Ono što povremeno osjeća je tek pojavna egoistička opsesija pojedinim muškarcem. Prevladavajuća atmosfera filma je groteska koja stoji iznad svih rasprava Joe i Seligmana makoliko bili staloženi dok razgovaraju o njenoj seksualnoj prošlosti.
Najzanimljivije i najintenzivnije poglavlje u filmu donosi nezapamćenu Umu Thurman u ulozi ozlojeđene napuštene supruge. Ona kao gospođa H. s troje djece bane na vrata Joeinog stana u kojem se nalazi njen suprug gospodin H. Očaj s kojom nastupa izbezumljena žena koju je netom nastupio suprug ne bi li se snubio znatno mlađoj Joe postepeno prerasta u eksplozivnu histeriju. Thurman je nevjerojatno vjerno dočarala bol iznenadno napuštene majke troje djece. Kompletan prizor poprima humorističnu notu onog trenutka kad se na vratima pojavi i mladi ljubavnik koji je za to vrijeme imao zakazan termin. Najslabija pak glumačka karika je Stacy Martin, koja često djeluje izvještačeno.
Problem kod ovog filma je što dolazi u dva dijela. Von Trier je u stvari snimio film od pet i pol sati, no distributeri to nisu htjeli tako prikazivati pa je kompletno djelo skraćeno i podijeljeno u dva dijela koji traju po dva sata. Bez obzira na netipičnu skučenost Von Trier nekako uspijeva uvući gledatelja u film, a pažnju spretno održava pravovremenim kraćenjem poglavlja. Taman kad vam se učini da se zapetljao, poglavlje prekida neka Seligmanova upadica. Izgledno objašnjenje svega nalazi se u drugom dijelu, koji u Hrvatska kina stiže krajem veljače i koji donosi posljednja tri poglavlja koja će vremenski biti bliže početku prvog filma.
Ako vas muči pitanje koliko je film eksplicitan? Jako je eksplicitan. Već je epizoda u kojoj se dvije mlade djevojke u vlaku natječu koja će požeti više ljubavnika u vlaku tematski eksplicitna, bez ikakvih izravnih prizora seksualnih odnosa, a ni tu ih ne nedostaje. Što film više ide kraju, tako su i prizori seksualnih odnosa stvarniji, pa i ozbiljniji. S obzirom na to da se Zentropa, Von Trierova produkcijska kuća, također bavi i produkcijom pornografskih sadržaja, možemo povjerovati da su prizori seksa napravljeni s dvojnicima pa naknadno digitalno nalijepljeni na glavne glumce. No, tada su to toliko dobro napravljeni specijalni efekti da bi na njima mogao pozavidjeti i Peter Jackson.
Teško je dokučiti zašto Von Trier inzistira na vjernim prizorima seksa u filmovima kad je ionako odavno pogazio ostale postulate glasovitog Manifesta umjetničkog pokreta Dogme 95. Film je igra, a time je i gluma ništa više do igranja, iz tog elementarnog polazišta proizlazi da u ovoj umjetnosti nema prevelike potrebe za nekakvim vizualnim hiper-realizmom. Je li Trier u ovom filmu mogao bez eksplicitnih prizora? To ćemo znati tek kad pogledamo drugi film. Za sad, ovaj se od ostalih filmova slične atmosfere ističe jedino time. A možemo jedino tek zbijati šale nagađanjem kako Lars Von Trier svim silama pokušava pornografiju vratiti u javne kino dvorane. Za sve koji gaje nekakve iluzije valja spomenuti da ovo nije romantizirana ‘Emanuelle’.
Ipak, uz sve potencijalne manjkavosti, ovaj ispovjednički obračun s vlastitom seksualnošću ima najveću kino preporuku među navedenim filmovima.
