U recentnim razgovorima ističe kako mu nije bitno hoće li itko gledati njegove filmove. “Pozvao bih Diane Keaton, par prijatelja, sve skupa ne više od deset ljudi da vide što sam napravio. Odavno sam izgubio iluziju da ću biti veliki filmaš kao Kurosawa ili Fellini. Jednostavno se nije dogodilo.” Kad to kaže čovjek koji je osvojio tri Oscara, zaradio još 21 nominaciju, čovjek koji je s 14 nominacija za Oscara u kategoriji najboljeg scenarija ubjedljivo ispred svih velikih imena, ili je previše samokritičan, ili luckast, a možda se samo šali. U slučaju Woodya Allena vjerojatno je sve nabrojano u igri, s njim se nikad ne zna je li iskren ili samo igra jednu od svojih uloga u filmovima nakrcanih frustriranim, zabrinutim, neuspješnim intelektualcima opterećenih hipohondrijom, strahom od smrti i smislom života.
No nekako s procesom kad je ovog legendarnog njujorškog filmaša prestalo biti briga za publiku, publika je počela hrliti u kina gledati njegove filmove. Ima neke ironije u tome da neka od njegovih remek-djela iz doba autorskog zenita 70-ih godina, kao s četiri važna Oscara nagrađena drama “Annie Hall”, na kino blagajnama nikad nisu utržila više od 40 milijuna dolara, a zadnje aktualno djelo “Ponoć u Parizu” po posljednjim podacima zaradilo je čak 110 milijuna, postalo neočekivani blockbuster i najveći hit Allenove 45 godina duge filmske karijere.
Ne tako davno, uza svu reputaciju i nagrade, Woody Allen se našao pred zidom, to jest, u Americi više nije mogao naći ulagače u svoje filmove koji uvijek koštaju gotovo isto, oko 20 milijuna dolara, ali s krajnje nepredvidivim komercijalnim odjekom. S početkom milenija u New York Timesu i sličnim tiskovinama inače uvijek sklonim Allenovom inteligentnom, ili bolje rečeno intelektualističkom humoru, izlazili su tekstovi koji nagovješćuju kraj jedne velike karijere; Woody Allen se potrošio, njegova psihoanaliza eksploatirana desetljećima kroz ironiju i uvrnutu duhovitost više nije zanimala nikoga. Novine su pisale kako njegovi filmovi više ne mogu privući deset gledatelja ni na “njegovom terenu” u kinu na Times Squareu, a kamoli gdje drugdje. Istina, utržak na američkim kino blagajnama je bio slab, ali je zato Europa ostala njegovo snažno uporište.
Poslije krimi-komedije Small Town Crooks, Allen se u svom frenetičnom ritmu snimanja jednog filma godišnje nikako nije mogao sastati s filmom (The Curse of the Jade Scorpion 2001., Hollywood Ending 2002., Anything Elese 2003., Melinda and Melinda 2004.), koji bi osvojio publiku i kritiku. Ili barem jedno od njih. Sa sve rezerviranijim kritikama i nezainteresiranosti publike, Allen je bio prisiljen otići u Europu gdje je mogao naći novce za svoj film, ali i nove lokacije za snimanje, nasuprot nekoliko blokova Manhattana koji ne samo da je bio kulisa za većinu njegovih filmova već i centar njegovog osobnog svijeta.
Već prvim londonskim uratkom “Match Point” 2005. Allen kao da se htio narugati kritičarima koji su ga otpisali. Napeti krimić sa zločinom kao izlazom iz nemoguće ljubavno-životne situacije, ujedno i prilično slojevita društvena kritika s Jonathanom Rhysom Meyersom i putenom Scarlett Johansson u glavnim ulogama, neobično je redateljski fokusirano djelo koje se prometnulo u prilično veliki kino hit s 85 milijuna dolara zarade. Allen je opet bio in, pa si je dozvolio dva prosječna filma u nizu s jakim glumačkim postavama (Scoop i Cassandra’s Dream), ali s bitnom razlikom na početak njegovog radnog milenija u New Yorku. Naime, oba su uspjela donijela profit. Vicky Cristina Barcelona iz 2008. bi se već mogao uvrstiti u red filmskog populizma; a atraktivnim Penelope Cruz i stalnom “gošćom” Scarlett Johansson u romantičnoj drami s natruhama komedije više nije bilo one intelektualističke dubine duhovitosti, Allenu je spočitavano da film izgleda kao da ga je naručila turistička zajednica Barcelone gdje je film sniman, ali stari je filmski lisac opet imao hit i kredite za nove brzopotezne projekte sa sve manje artističke unikatnosti. Taj manirizam izmješten iz New Yorka u atraktivne europske eksterijere počeo je donositi novac, a doći do prve lige hollywoodskih glumaca nije bio problem. Iz filma u film Woody je imao koga je htio i za mali novac jer su nastupi pod njegovom redateljskom palicom ponovno postali izlog, ponovno je postalo cool glumiti u njegovim filmovima.
“Jedna od fascinantnih stvari u vezi bilo koje umjetničke forme izražavanja je da rezultat može biti odličan, osrednji ili grozan, ali nikad savršen. I onda nakon što završite jedno djelo, odmah započinjete drugo u lovu na tu perfekciju koja nikad ne dođe. Intelektualno, ja sam već odustao od toga i sretan sam da se ne osramotim s filmom. Na početku uvijek mislim kako imam odličnu ideju i na kraju kad vidim što sam napravio uvijek si pomislim kako ću učiniti sve samo da se spasim sramote.” Ovo je jedno od recentnijih objašnjenja zašto radi nevjerojatnim ritmom od jednog filma godišnje, no postoji njih još kao ono da “kad brinete o nekoj šali, o kostimu, perici, lokaciji, ne razmišljate o smrti i kratkoći života.” Ovakve izjave i percepcija Woodya Allena u javnosti oduvijek su stvarale sliku kako niz njegovih briljantnih filmova koji govore o zbunjenim i nesigurnim intelektualcima koji pola života provedu na kauču kod psihijatra zbog svoje seksualnosti, straha od bolesti, žena, svog židovskog porijekla, zapravo govore o njegovom stvarnom životu i karakteru. Allen je potrošio desetljeća da objasni kako on otpočetka nije taj intelektualni tip, kako je ta vrsta lika dizajnirana za veliki ekran da jednostavno nasmije ljude. Njegova biografija govori tome u prilog.
On je kao gradski klinac iz prosječne židovske njujorške obitelji zapravo uvijek malo bio zainteresiran za školu, kao mlađi nikad nije čitao nikakve knjige, imao je niske ocjene na faksu i izletio s njega prvu godinu. “Do dana današnjeg, više preferiram gledati baseball ili košarku, nego čitati. Nemam dubokoumnih misli o bilo čemu.” – tvrdi Allen u intervjuima. Neće priznati ni hipohondriju i tvrdi kako je tip koji se samo malo jače brine za svoje zdravlje. Isto tako, nema ni osobitih poroka, ne pije, i za razliku od antijunaka uronjenih u psihoanalizu koje tumači kaže kako nikad nije uzeo neku tabletu za smirenje ili depresiju. Kao svoju manu ističe lijenost koliko god to nevjerojatno zvučalo za čovjeka koji jednom godišnje uspije snimiti film po vlastitom scenariju napisanom za otprilike mjesec dana ako je u pitanju komedija, a tri mjeseca potroši za pisanje drame. No njegovo objašnjenje ipak ima smisla kad se usporedi s ljudima za koje on smatra da nisu lijeni kao on. Recimo, Spielberg.
Taj je, po Allenu, u stanju otići u pustinju u državu Bogu iza nogu i tamo živjeti godinu dana stvarajući film. Provjerit će svaki kut kamere, svaki detalj. “Ja to ne mogu. Nemam strpljenja“. Kaže da zato voli raditi s glumcima koji imaju veliko iskustvo, kojima ne treba mnogo navođenja, tako da ne mora istu scenu snimati sto puta. Primjetno je kako u Allenovim filmovima ima malo noćnih scena. Razlog je prilično banalan. Kaže da ne voli raditi poslije šest, posebno kad je doigravanje NBA lige ili igraju Yankeesi. Zanimljivo je i to da redatelj nevjerojatne učinkovitosti – barem prema recentnim intervjuima – zapravo nalazi malo zadovoljstva u tom poslu. Reći će da je biti režiser na setu gnjavaža jer se mora dići rano i gledati kako kamerman jedno tri sata namješta svjetlo na setu i onda on dobije trideset sekundi da snimi kadar, pa se onda rasvjeta seli na drugu lokaciju gdje se izgubi još par sati na namještanje svjetla…“To je zamoran proces“ – reći će. Užitak za njega počinje kad ima sve te segmente i kad kao pravi sam svoj majstor snimljeni materijal pokušava sklopiti u cjelinu, dodaje glazbu i “pokušava napraviti da sve to liči na nešto“.
Koliko je Woody Allen ekonomičan redatelj govori i podatak o jedinstvenom slučaju u filmskoj industriji: svaka njegova uvodna i odjavna špica koristi identičan font slova na istoj crnoj podlozi. Woody Allen je ponajmanje redatelj; dosta recentnih kritika usmjerena su u to da mu filmovi izgledaju redateljski neinventivno, često čak i nedovršeno. Puno više je scenarist, a najviše je ipak komičar. Tako je sve i počelo na rodnom Manhattanu, krugu od nekoliko blokova oko kojeg se vrti cijeli Allenov život. Već kao klinac u školi je bio poznat po spretnosti s kartama i trikovima, a kao srednjoškolac počeo je zarađivati prvi novac prodajući preko agenta viceve novinskim kolumnistima. Sa 17 godina kad je već svoje originalno ime Allen Stewart Konigsberg promijenio u Heywood Allen, zarađivao je od pisanja više nego njegova majka knjigovođa i otac graver u draguljarnici zajedno. S ulaskom u 20-e godine već je zarađivao 6.000 dolara mjesečno od svojih dosjetki i viceva za programe TV zvijezda Eda Sullivana, Stevea Allena i Sida Ceasara, a to je bila prilično krupna suma novca sredinom 50-ih godina.
1961., s navršenih 25 godina i s desetgodišnjim uspješnim stažem pisanja viceva, skupio je hrabrost da i sam stane pred publiku u malom klubu u Greenwich Villageu. Po vlastitom priznanju bio je grozan, ne zbog dosjetki nego konstantnog straha i sramežljivosti što ga je odvajalo od predodžbe stan-up komičara kao krajnje ekstrovertiranog tipa. No ta iskrena nesigurnost, češkanja po glavi, duge pauze, smotanost i paranoično brbljanje postali su nerazdvojni od neobičnih šala koje je sipao iz rukava.
Nije ih morao izmišljati, od problematičnog djetinjstva, nesređenih obiteljskih odnosa, seksualnih frustracija, preranog braka…sve je to crpljeno iz vlastitih iskustava. I onda preuveličano do krajnjih granica i prevučeno patinom intelektualizma. Na pozornicima klubova i TV emisijama, Allen je gradio čvrste temelje za filmsku karijeru.
Filmsko iskustvo počelo je nevjerojatno; sukobom s tada jednom od najvećih zvijezda u usponu Warrenom Beatyem. Naime, Allena je producent angažirao da napiše scenarij za laku komediju “What’s New Pussycat” (1965.), ali je u procesu snimanja i raznim prepravcima Beatyeva uloga postajala sve manja i producentima su se Allenove zamisli sviđale više od originalne ideje u čijem je kreiranju sudjelovao i Beatty. Beatty je napustio projekt, no beskrajnim prepravcima, Allen ipak nije postigao što je htio; naknadno uklopljeni Peter Sellers je bio dovoljno velika zvijezda da sve najbolje dosjetke izgovori on, a ne sporedni lik kojeg je tumačio Woody Allen. Bila mu je to velika škola, brzo je shvatio kako Hollywood funkcionira i odredio si da ako će raditi filmove, onda će zadržati potpunu kreativnu kontrolu. Otud problem koji ga je pratio cijelu filmsku karijeru; nikad nije uspijevao lako doći do željenih budžeta jer nije dozvoljavao intervencije studija ili producenata u sadržaje svojih filmova.
Prvi projekt s njegovim redateljskim potpisom bio je gotovo improvizacija u stilu “Zločeste djece”. “What’s Up Tiger Lily?” (1966.) nije snimio, uzeo je kompletan japanski špijunski film, uklonio japanske dijaloge i s prijateljima nasnimio komični dijalog. Počevši s pseudo dokumentarnom komedijom “Take the Money and Run” 1969. u kojoj utjelovljuje život sitnog kriminalca, počeo je nizati (kao scenarist, redatelj i glavni glumac) sve luđa i sve intrigantnija djela, pomičući granice komedije kao žanra.
Romantična komedija “Annie Hall” iz 1977. je bio rani vrhunac njegove karijere, inteligentno i duhovito ispričana priča o ljubavi, ljudskim odnosima kao posljedicom i zanimljivim karakterima. Možda je unisoni pljesak kritike i (napokon) publike, formalno priznanje u vidu četiri Oscara, nagnalo Woodya da godinu, odnosno film kasnije – u njegovom svijetu to je sinonim – snimi ozbiljnu dramu bergmanovskog stila “Interiors” i žanrovski proširi svoje interese čemu će se kasnije s vremena na vrijeme vraćati (Another Woman, Alice, a u posljednje vrijeme krimićima Match Point i Cassandra’s Dream).
I dok u komedijama nije propuštao glavnu ili neku od glavnih rola napisati za samog sebe, u filmovima “ozbiljne” tematike nije nastupao. Za razliku od njegovih životnih družica koje su u određenom trenutku ulazile u “obiteljski” filmski biznis. Diane Keaton je tako nastupala u nizu filmova iz sedamdesetih, Mia Farrow u još više u osamdesetima i početkom 90-ih dok se nisu razišli zbog skandala oko njezine posvojene kćeri Soon-Yi Previn s kojom je Allen započeo vezu kad je imala 21 godinu, vezu što traje i danas.
Woody Allen je ona vrsta rijetkog filmskog genijalca kojeg zanima konstantno stvaranje, ne zamara se previše ni glumcima (“uzimam onog tko je trenutno dostupan i koga mogu platiti“, kaže), ni kritikama, niti kasnije provjerava gdje je pogriješio (“nikad nisam gledao niti jedan svoj film dva puta“), a kritikama i nagradama još manje.
“U vrijeme dodjele Oscara 1978. svirao sam klarinet u Michael’s Pubu. Završio sam ranije, otišao u krevet, ustao ujutro, istuširao se, obukao i sišao u kuhinju da si napravim doručak. Onda sam kupio New York Times i pročitao da je „Annie Hall“ osvojio četiri Oscara. Pomislio sam, oh, to je baš lijepo. I bilo je lijepo. Ali nije se ništa promijenilo.” – prisjeća se Woody nonšalantnosti trenutaka za koje bi neki drugi filmaši dali krvi. Kao što se nije ništa promijenilo za njega poslije 4 Oscara, tako se ništa na sreću ne mijenja ništa za nas u odnosu na njega. Jer, iza kuta uvijek čuči neki novi Allenov film. Kako on kaže, nikad savršen. Nekad odličan, nekad prosječan. Ali stiže redovito svake godine.
Jazz
Od svoje 15-e godine Woody Allen je svakodnevno vježbao klarinet i zaljubio se u jazz preko glazbe Counta Basiea, Bennya Goodmana, Artiea Shawa i Glena Millera. U njujorškom Michael’s pubu nastupao je desetljećima, uvijek ponedjeljkom i to mu je uvijek bilo važnije od odlaska na drugu stranu Amerike na dodjele Oscara. Pravilo nepojavljivanja prekinuo je samo jednom, 2002. godine kad je dodjelu Oscara iskoristio za viši cilj. Naime, pozvao je filmsku industriju da poslije terorističkih napada na njegov grad više ulaže i više snima u New Yorku kako bi se ubrzao njegov oporavak. Ima i svoj New Orleans Jazz Band s kojim nastupa na turnejama i redovito ponedjeljkom u Carlyle Hotelu na Manhattanu.
Jazz je glazba koja svira u pozadini većine njegovih filmova; jedan od najpamtljivijih spojeva slike i zvuka u njegovim filmovima je svakako prvih nekoliko minuta remek-djela “Manhattan” gdje fascinantne crno-bijele kadrove centra “Velike Jabuke” prati klarinet iz Gerswinove “Rapsodije u plavom”.
Nezainteresiranost za nove tehnologije
“Nikad nisam nikome poslao e-mail, niti ga primio. Ne bih znao kako se to radi“. Već ove rečenice govore kako je Wooy Allen nezainteresiran za niz stvari koje zaokupljaju prosječnog modernog čovjeka. Kaže da čak ne posjeduje kompjuter, sve stavlja u blokove i tako oduvijek zapisuje ideje za nove scenarije, pa ih zna izvući desetljećima kasnije.
Stoga je nedavno za intervjua iznenadio novinara vadeći iz džepa iPhone. No nije da je nešto impresioniran Appleovim pametnim telefonom. “Ne znam skoro ništa s njim, imam ga samo zbog putovanja, da budem u kontaktu s kćerkama i da mogu na jedno spremiti 1.200 jazz albuma koje slušam na putovanjima.”
Izabrana filmografija:
Bananas (1971.)
Everything You Always Wanted to Know About Sex (But Were Afraid to Ask) (1972.)
Sleeper (1973.)
Love And Death (1975.)
Annie Hall (1977.)
Manhattan (1979.)
Zelig (1983.)
The Purple Rose of Cairo (1985.)
Hannah and Her Sisters (1986.)
Radio Days (1987.)
Crimes and Misdemeanors (1989.)
Husbands And Wives (1992.)
Manhattan Murder Mystery (1993.)
Bullets Over Broadway (1994.)
Everyone Says I Love You (1996.)
Sweet And Lowdown (1999.)
Match Point (2005.)
Vicky Cristina Barcelona (2008.)
Midnight In Paris (2011.)
