Chui
Zagreb – Berlin
(Dancing Bear, 2022)
Simultanim radom na više različitih područja – jazz, elektroničke forme, filmska glazba, pop – Toni Starešinić u posljednjih se nekoliko godina afirmirao kao najkompleksnija figura domaće scene. Poželi li se baviti pitkim pop-funkom, sjest će za klavijature u postavi grupe Mangroove, s kojima je nedavno – u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a – objavio rearanžiranu retrospektivu Nešto veće od nas.
S druge strane, Chui je mnogo ambicioznija priča – priča bez striktne glazbene naracije u kojoj je doslovno sve dopušteno. Jazz je ovdje tek polazišna točka prema prog-rocku, džeziranom soulu ranih sedamdesetih, tvrdoj elektronici ili suptilnim ugođajnim pasažima koji mogu prerasti u raskošne filmične tapiserije. U tom smislu, Chui su na dvostrukom vinilnom albumu Zagreb-Berlin obuhvatili sve (ili mnogo toga) što im je u žanrovskom smislu pri srcu. Album je podijeljen na dvije zasebne cjeline pri čemu je “Zagreb” osmišljen u pandemijskom razdoblju dok je “berlinski” dio sastavljen od skladbi koncipiranih kao “original soundtrack” za nijemi dokumentarac Berlin: simfonija velegrada koji je njemački redatelj Walter Ruttmann snimio davne 1927. Uz iznimku izvrsne atmosferične “Grounded Sun” (koja je rezultat kolektivnih napora svih članova), zagrebački dio albuma Starešinićevo je djelo, povezano provjerenom retrofuturističkom strategijom: preplesti fragmente jazza s elektroničkim premazima, više ili manje ritmičnim. Tipičan argument za tu tvrdnju uvodna je skladba “First of All”.
Skladba koja zatvara drugu stranu prve ploče, “Nine Views”, prava je manifestacija njihovih ambicija: u devet minuta zvučna slika poprima različita obličja i ritmičku strukturu, od uvodnih melankoličnih akorda do agresivnih prog/rock i free-jazz obrata na tragu prve etape King Crimsona, što se osobito očituje u silovitim dramatičnim saksofonskim dionicama Vojkana Jocića. (Valja spomenuti i to da su “Nine Views” i “Grounded Sun” posvećene Zagrebačkoj umjetničkoj instalaciji Prizemljeni sunčev sustav koju čine Prizemljeno sunce Ivana Kožarića i Devet pogleda Davora Preisa).
Berlinski dio albuma mnogo je demokratičniji u autorskom smislu – “Symphony of a Metropolis” čine četiri “stavka” (Act I, II, III i IV), pri čemu svaki nosi potpis jednog člana grupe. Svi su se ovdje podjednako iskazali – glazba basista Konrada Lovrenčića nosi distopijsku crtu s aluzijama na Kraftwerk, dok je drugi, Starešinićev čin, u jednome dijelu gotovo diskoidan, da bi već u idućemu dijelu ugođajna sitetika evocirala urbanu otuđenost. Jocićeva tema (“Act III”) počinje poput jazz balade, a završava energičnim udarima tehnoidnog jazza iz daleke budućnosti, premda je Simfonija velegrada nastala prije stotinjak godina. No, u tome i jest Chuijev trik: izbrisati sve granice, stilske, žanrovske i vremenske.
