Magdalena Kožená
Lettere Amorose
(Deutsche Grammophon/Universal Music)
Magdalena Kožená češka mezzosopranistica rođena u moravskoj prijestolnici Brnu, studirala je na Konzervatoriju u rodnom gradu da bi usavršavanje nastavila kod Eve Blahováe na Visokoj školi za izvedbene umjetnosti u Bratislavi. Višestruko nagrađivana, prvotno u domovini, međunarodna karijeru započinje pobjedom na 6. međunarodnom natjecanju Mozart u Salzburgu 1995. godine.
Proslavila se interpretacijama Mozarta, Glucka, Vivaldija, Bacha, Debussya i Handela u suradnji s ponajboljim dirigentima kao što su Simon Rattle, Claudio Abbado, Gustavo Dudamel. U pratnji najboljih orkestara današnjice nastavlja nizati nagrade među kojima je ona za najbolje izdanje vokalne muzike 2001. godine.
Nagrada Gramofon pripala joj je i 2004. godine za umjetnika godine kao i za tumačenje lika Juliette u operi Bohuslava Martinua 2009., da spomenemo tek neke.
Kožená iza sebe ima već nekoliko albuma snimljenih za Archiv Produktion Deutsche Grammophona (s kojim je vezana ekskluzivnim ugovorom) koji je potvrđuju kao vodeću interpretatoricu stare glazbe. Na tom tragu, u intimnijoj atmosferi snimila je i „Lettere amorose“ – ranobarokne ljubavne skladbe Monteverdija i njegovih suvremenika u suradnji s osmeročlanim ansamblom Private Musicke, u čijoj postavi na autentičnim instrumentima kao što su teroba, lira da gamba, colascione…, sviraju vrsni, komorni glazbenici, multiinstrumentalisti predvođeni gitaristom, umjetničkim voditeljem i glavnim aranžerom ansambla Pierreom Pitzlom.
Repertoar čine skladbe od onih poznatih: „Sì dolce è’l tormento“ Monteverdija i „Odi, Euterpe, il dolce canto Caccinija“, do onih široj publici posve nepoznatih, kao što su „Cruda Amarilli“, „Torna il sereno“ Zefiro Sigismondoa d’Indie, „Hor ch’è tempo di dormire“ Tarquinoa Merula ili „Aurilla mia, quando m’accese“ Girolamoa Kapsbergera. Među njima valja istaknuti skladbu jedine skladateljice Barbare Strozzi „Zaljubljeni Heraklit“. Ta djela omogućavaju Koženoj ne samo da pokaže svoju besprijekornu tehniku pjevanja već i emocionalni angažman koji ovaj repertoar zahtjeva. Ona to čini spontano i nesputano, poput Maije Vargas (o čemu mogu posvjedočiti oni koji su imali privilegiju nazočiti koncertu održanom u KD Lisinski na kome je promoviran „Lettere amorose“) prenoseći nam osjećaje ljubavne čežnje, ushita i tragike virtuoznim vokalnim improvizacijama.
Vera Lončar
