Johann Sebastian Bach: Violin Concerto in A minor BWV 1041; Violin Concerto in E major BWV 1042
Anne-Sophie Mutter, violin and conductor; Trondheim Soloist
Sofia Gubajdulina (1931): „Tempus praesens“ (2006/07)
Concerto for violin and orchestra (Dedicated to Anne-Sophie Mutter)
Anne-Sophie Mutter, violin
London Symphony Orchestra, conducted by Valery Gergiev
Deutsche Grammophon
Prva snimka izvedbi Bacha za DG svjetski proslavljene njemačke violinistice Anne-Sophie Mutter na neobičan način povezuje dva poznata koncerta (BWV 1041, BWV 1042) s premijernim objavljivanjem snimke suvremenog klasičnog violinskog koncerta koji je vrsnoj instrumentalnoj solistici posvetila Sofia Gubajdulina. Ova glasovita suvremena ruska skladateljica (rođ. 1931. godine u Kristopolu, Tatarstan) živi u Njemačkoj od 1992. godine i smatra Bacha, naime, svojim najvećim nadahnućem. Rad na ovom koncertu dovršila je 2007. godine: djelo je praizvedeno u Lucernu iste godine, a Anne-Sophie Mutter je tom prilikom također nastupila uz LSO, kojim je ravnao maestro Previn. Ruska skladateljica pak za svoj je rad 2007. godine nagrađena prestižnom Bachovom nagradom u Hamburgu za „pionirski rad i autorska postignuća na području suvremene klasične glazbe“, kojima na jedinstven način tvori duhovnu sponu glazbene tradicije Istoka i Zapada. Stoga ne čudi odabir Mutterove da za premijerno objavljivanje Gubajdulinina koncerta izdanje dopuni dvama Bachovim koncertima. U tu svrhu se ponovo nalazi s Trondheimskim Solistima, s kojima je objavljena i zapažena izvedba Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“, do danas njeno najprodavanije izdanje klasične glazbe s preko 350.000 prodanih primjeraka. Oba ovdje predstavljena Bachova koncerta odišu istodobno zrelim ravnanjem Mutterove koja uz solističku vrlo dobro odrađuje u izvedbi i voditeljsku ulogu. Glazbu krasi bogati, markantni ton i suzdržano fraziranje violinistice. I već radi ovih dviju izvedbi, naime, ovo izdanje potvrđuje kultni status koji Mutter uživa među koncertnom publikom širom svijeta, poglavito štovateljima klasičnog violinskog koncertnog opusa. I premda je izvedba Bachovih koncerata u svakom smislu iznimna – štoviše, ne samo vrlo svježa, nego i u općim razmjerima jedna od ponajboljih koje smo u posljednje vrijeme imali prilike čuti – ono što će izmamiti uzdah na ovom izdanju zapravo je vezano uz „Tempus praesens: djelo začudne ljepote, velikog emocionalnog intenziteta i gustoće, te značajne strukturne kompleksnosti. Djelo je to koje i pored svoje svojevrsne modernosti melodijske i harmonijske progresije, zapravo u svojoj strukturi zadržava obilježja klasičnog koncerta u najboljem smislu riječi.
Kredibilitet Anne-Sophie Mutter u svjetlu moderne muzike neupitan je i bez usporedbe: zaista, ovdje zabilježena izvedba djela posvećenog njoj (prvi Gubajdulinin violinski koncert „Offertorium“ dobio je maestro Gidon Kremer) rječito svjedoči u prilog njenom renomeu. Za Mutterovu Gubajdulina je i jedna od najfascinantnijih autorskih pojava u umjetničkom smislu posebna po dubinama emocionalnog izraza koji je čitljiv iz njene glazbe. Ili, kako je to jednom objasnila violinistica: „čini se kako živi da bi skladala, i pritom uopće ne sklada da bi živjela“. Divljenje priznate instrumentalistice nije prošlo nezapaženo: veza dviju Sofija inspiriralo je Gubajdulinu tokom čitavog skladateljskog postupka, pa priznaje kako joj je pomogla ova simbolička figura – ne tek u smislu zaštitnice mudrosti, već božanski naum sam. I premda jednostavna spontanost u objašnjenju veza među imenima neće učiniti puno u razumijevanju kompleksnosti ovog djela slušateljima, ova okolnost predstavlja jednu od osnova za izgradnju ove kompleksne glazbene arhitekture temeljene na asocijacijama koje potiču iz ortodoksnog (pravoslavnog) kršćanstva i ikone Sofije, zaštitnice mudrosti. Pojmovno i simboličko preklapanje, naime, ilustrira istodobno početak svake kreativnosti i intelektualnog napora kroz povijest stvaranja, kao i način na koji napreduje sve što se organski razvije u svijetu. S druge strane za autoricu mudrost predstavlja izvor svakog umjetničkog djela, dok istodobno snaži i ublažuje umjetnikovo poimanje svijetlih i tamnih strana ljudskog postojanja. I premda je skladateljica izostavila orkestralne violine u svojem djelu, naglašavajući solo, njeno korištenje velikog simfonijskog orkestra je naprosto maestralno: čembalo i udaraljke korišteni su spretno, a upotpunjene su puhačima radi tonske raznovrsnosti i kolorističke ravnoteže. Činjenica da je koncert skladan bez dionica za prvu i drugu violinu (!) iznimno otežava solističinu ulogu. Stoga Mutterova naprosto na najbolji način koristi lirske mogućnosti koje joj se u takvoj situaciji nude: duge melodijske linije skladno su frazirane i upravo u ovom jednostavnom fraziranju i upečatljivoj akcentuaciji prepoznat ćemo neke od korijena čarolije najčišćeg Bachova čitanja. Nije potrebno posebno napominjati da je velik doprinos ovakvom dojmu dao i maestro Gergiev autoritativnim, zainteresiranim i angažiranim čitanjem koje je u pripremi konačne izvedbe zabilježene snimkom pomogla i sama autorica. LSO je tonski pečat dao na način istodobno beskrajno discipliniran, dovoljno decentan (no nipošto i bezličan!) da još snažnije istakne boju i empatiju jedinstvenog solističkog pristupa Mutterove kojoj je koncert posvećen. Kako bilo, gotovo iz svakog tona i svake glazbene rečenice, izbija duboka spiritualna veza Gubajduline i Bacha, jer kao i Bach, ruska skladateljica, čini se, svoju snagu ne crpi tek iz uzdanja u vlastitu vjeru i božansku pomoć, već i iznimno samosvojnog glazbenog izraza koji je koliko hrabar, toliko i sasvim osoban.
U strukturnom smislu, glazbenu progresiju ovog koncerta iz pet dijelova pratimo u dva pravca: u prvome čini se prati očaravajuću i nezadrživu žudnju za razvojem forme kroz neprestano rastuću količinu različitih tonova i melodijsku progresiju prema višim registrima, zadržavajući pritom i one najdublje (gornji, dakako, simboliziraju Raj, a oni drugi Pakao). U drugome, pak, i to ovome suprotstavljenom pravcu pratit ćemo, u kreativnom smislu, težnju koju je najjednostavnije predočiti posvemašnjom redukcijom svih raspoloživih kreativnih sredstava do razine elementarnog. Ova redukcija predstavlja kreativnu disciplinu koja je u glazbenom smislu početak i kraj svega: jedan jedini ton, praizvor i konac svega, unisona božanska jednost i jedinstvo svega u jednome, bilježi trenutak prelaska iz četvrte u petu koncertnu sliku. Dinamički se ovaj trenutak podudara s pokušajem solo violine u nadvisivanju orkestralnog klimaksa u dramatičnoj 40-taktnoj melodijskoj progresiji: slika završava dramatičnom apoteozom. Scena pogreba na kraju umjetničkog stvaranja i života iznova priziva prizore iz ruskog pravoslavnog crkvenog obreda, te je istodobno obojen tamnim tonovima violončela i viola ponad kojih lebdi Wagnerijanski snažan zvuk tube: ovo ne znači pomirenost, već revolt, poput strašne i nemilosrdne Brünhilde koja juri ususret sudbini.
Ovo je, vjerujemo, najimpresivniji trenutak u partituri: ponovljena posmrtna koračnica graniči s opsesivnim poremećajem, a violinski solo proširuje svoj emocionalni odjek preko dosega katarzičkog i kontemplativnog, u čemu je nedvojbena potvrda vrsnog emocionalnog razumijevanja Mutterove. Nismo sigurni treba li konačni dojam biti trijumf nad sudbinom, no svakako je pozitivan, te gotovo sugerira Bachov konačni koral „Vor deinen Thron tret ich hiermit“. U glazbenom smislu Mutter će prema vlastitim tumačenjima u ovom skladateljskom postupku u citatnosti prepoznati i sve Bachove „glazbene potomke“. Prema njenom tumačenju asocijacije su primarno vezane uz koncert Albana Berga, jer prije svega oba djela (i Bachov koral i Bergov koncert) zrače vrlo stvarnim i neporecivim osjećajem nade. Time je krug zatvoren: dva Bachova koncerta s početka imaju svoj suvremeni kraj i novo čitanje jasno izložene u (prikladno naslovljenom) „Tempus Praesens“ (sadašnjem vremenu). Istodobno djelo u svojoj strukturi vješto izbjegava dojam kaotičnosti slijedeći ista ona estetička načela tradicionalne proporcije i proporcionalnosti temeljena na “zlatnom rezu“, koji je Bach, jednako kao i Sofia Gubajdulina, držao idealnom osnovom arhitektonske strukture svojih kompozicija. Ne samo kroz ovaj aspekt čini se da brojčani odnosi i proporcije imaju značajno mjesto, jer ono što sama skladateljica drži „ritmom forme“ – dakle vječit „progon“ violine do „nebeskih sfera“ – suprotstavlja ulogu violine nasuprot orkestru i dominantnom registru, čime se ravnoteža izraza vrlo značajno mijenja. I u čitanju Mutterove ovo je značajan trenutak, jer i u ritmičkom, dinamičkom, tonskom, kao i u smislu optimalnog fraziranja, pred umjetnicu stavlja gotovo nerješiv problem. Jedan od načina kako mu je vrsna interpretatorica pokušala doskočiti bio je i zamjena klasičnog gudala baroknim, čime se uz boju tona instrumenta mijenja i izražajni raspon u fraziranju. Dijalog violine i velikog simfonijskog orkestra u ovom djelu nikad ne prestaje: on biva istodobno natkriljen i zasjenjen morem zvuka, čime je podcrtan opći dojam potištenosti i anksioznosti, iz kojega niti nakon tonskih ispada solo instrumenta u trenucima klimaksa zapravo ne nalazimo izlaza, sve do opisanog konca koncerta.
Iako će se na trenutke djelo učiniti teškim, neshvatljivim i napornim u svojim dugim kadencama i ponovnim pojavljivanjima violine koja na trenutke gotovo da gestikulacijom dostiže čembalo, nema dvojbi da će djelo obilno nagraditi ponovljeno slušanje. Premda zahtjevno (ne samo za izvođače, već i za školovanog slušatelja), i unatoč potrebnom trudu ne nalazimo zamjerki predstavljenom materijalu, štoviše, možemo ga bezrezervno preporučiti svim štovateljima suvremene klasične glazbe za violinu. Onima koji vole J.S. Bacha, ostaje uživati u vrsnoj izvedbi baroknih koncerata, bar u prvome dijelu ovog izdanja.
Ocjena:
Izvedba: {etRating 5}
Snimka: {etRating 5}
