Već i površan pogled na bilo koji popis najboljih ili ključnih albumskih ostvarenja iz 2022. godine – bez obzira na urednički profil on ili off-line publikacije koja ga je sastavila – otkriva jedno razmjerno novo ime na suvremenoj sceni: Wet Leg. No, nije riječ o bilo kojem i bilo kakvom novom imenu. Univerzalno visoka pozicija njihova istoimenog prvijenca (među deset najboljih u NME-u, Rolling Stoneu, Uncutu…) svjedoči, zapravo, o svojevrsnom popkulturnom fenomenu i to na području gitarske muzike, područja za koje smo odavno zaključili da je u kreativnom bankrotu.
Doduše, tandem koji čine pjevačica i ritam gitaristica Rhian Teasdale i back-vokalistica i gitaristica Hester Chambers ne pripada tradiciji klasičnog rocka. Njihova je glazba duboko ukorijenjena u post-punk i zapetljana u klupko rastrzanih gitarističkih bodlji i naglašeno nesentimentalnih opservacija o životu modernog adolescenta. Sve to isporučeno je iz ženske novomilenijske perspektive, i sve se to u kristalno čistom obliku moglo prepoznati u sveprisutnom debi-singlu “Chaise Longue” s kojim su Wet Leg svijet bacile na koljena.
S pjesmom toliko zaraznom da niste sigurni je li riječ o zgodnoj dosjetki ili “ozbiljnoj” ultraciničnoj poruci naslonjenoj na nasljeđe rane Björk, grupe Pavement ili Arctic Monkeysa (s kojima dijele istu izdavačku kuću Domino), rezultat nije ni mogao biti manji od spektakularnog. Kad se na priljepčivo repetitivnu bas-dionicu i gitaristički motiv nadoveže napola recitirajući, hiperironični vokal Rhian Teasdale (Mummy, daddy, look at me/I went to school and I got a degree), već je kasno: udobno zavaljen u chaise longue – odnosno, dugi stolac – slušatelj je neminovno ulovljen u njihov šarmantno zloćudan svijet pun svakojakih aluzija i popkulturnih referenci, svijet iz kojeg nema povratka, barem zasad.
Unatoč pomaknutom humoru, Wet Leg očito se nije pokazao kao jednokratna postpankerska šala. Premda bi manje upućeni promatrač odmah mogao pomisliti kako je riječ o tipičnom londonskom projektu, istina je daleko od toga. Wet Leg dolaze s otoka Wight, smještenog pred južnom engleskom obalom, gdje su bliske prijateljice Teasdale i Chambers pomno pripremale pohod na globalnu pozornicu. Upoznale su se na lokalnom studiju glazbe (Platform One College of Music), a naziv sastava, ako im je vjerovati, rezultat je isprobavanja nasumičnih kombinacija s emotikonima, premda se izraz ‘wet leg’ navodno koristi i za označavanje došljaka na Wight koji se vlažnih nogu iskrcavaju s broda. Uzgred, Isle of Wight nije bez glazbene i kontrakulturne tradicije – u razdoblju od 1968-1970. ondje se održavao veliki rock festival s prvoligaškim imenima u rasponu od Boba Dylana i Jimija Hendrixa do Milesa Davisa, The Who, Doorsa i Leonarda Cohena. Festivalska scena Wighta obnovila se u novom stoljeću, ali to je neka druga priča…
“Nismo si željele nametati granice. Samo bismo koji puta opalili po našim gitarama. Mislim, stvarno bismo opalili”, pojasnile su u jednom od intervjua, aludirajući na posve slobodan i nepretenciozan pristup vlastitoj glazbi.
Prvijenac naslovljen jednostavno Wet Leg opravdao je očekivanja stvorena singlom “Chaise Longue“, dokazavši da se Teasdale i Chambers ne namjeravaju vratiti u anonimnost kao bivše čudo jednoga hita. Zasad se ne moraju plašiti – mnoštvo strukovnih nominacija, od Grammyja (pet ukupno!) nadalje, očekuju ih u 2023. godini. Kritičari ih uspoređuju s donekle srodnim izvođačima kao što su Elastica ili Franz Ferdinand, ili pak The Strokes i The Breeders, i sve je to razumljivo.
Utjecaji se mogu prepoznati u mnogim indie protagonistima iz plodnog razdoblja devedesetih i ranih dvijetisućitih; izravna inspiracija za zaokret prema novom energičnijem zvuku bio je mahniti festivalski nastup sastava Idles. No njihova je glazba – sa svim vrlinama i pokojom manom – dovoljno autentična da izmiče doslovnim usporedbama. Od uvodne “Being In Love” do zaključne “Too Late Now” (jedan od šest singlova), Rhian i Hester ostavljaju dojam rock and roll para koji “želi previše, osjeća previše, mrzi previše i za sve se to vrijeme želi previše zabaviti.” (Rolling Stone).
No, iza nagona za kontinuiranim partijanjem (“good times, all the time”) često se krije čista dosada (u smislu motiva, ne zvuka): junakinja u pjesmi “Angelica” – neobičnom spoju pop-psihodelije i distorzirane “garaže” – zatekla se na tulumu na kojemu ne želi biti (I want to run away before it’s even started). Namjerno ili podsvjesno, u jednoj od najboljih pjesama, “I Don’t Wanna Go Out” posudile su Bowiejev riff iz klasika “The Man Who Sold The World” i uklopile ga u vlastitu melodijsku konstrukciju. U kontekstu opće zabave i zajedljivih seksualnih aluzija (“Wet Dream”), break-up balada “Loving You”, otpjevana bolnim falsettom, dolazi kao neka vrsta sjetne iznimke na albumu punom energičnih izleta na sklizak i neistražen teritorij.
Nadahnutijim trenucima albuma pripada “Piece of Shit”, podsjetnik na njihovu sklonost akustičnim pop-folk formama. Na albumu Wet Leg mnogo je pjesama o tjeskobi i žudnji, o tome kako se riješiti bivšeg partnera, o ispraznom konzumerizmu i posljedicama moderne tehnologije (I checked my phone and now I’m inside it – “Oh No”). Naravno, i o stvarima koje glazbenike sa ili bez gitara motiviraju više od pola stoljeća: Now I’m too high / Wе got too high / We got too high / We got too high, high, high, high, high. Kronika neurotične urbane svakodnevice nikada zvučala ovako raskalašeno.
