Svjedoci/Priče
Dallas records
{etRating 3.5}
Godine 1989. dva kantautora različitih generacija i sličnog pjesničkog senzibiliteta udružuju snage i snimaju album gdje se izmjenjuju i nadopunjuju autorski i vokalno. I Arsen Dedić i Zoran Predin prije svega su pjesnici, pa tek onda sve ostalo. Njihova lirika svjetlosnim je godinama udaljena od svega što u, uvjetno rečeno, pop produkciji danas možemo čuti. «…Čekaj me/onda ću biti heroj tvoj za naše vječne sate/otirač, sjena tvoga psa/i bit ću vješalica, posuda za djecu/kava u postelji i ljubavnik sa dna…», piše Predin i pjeva Arsen, ili «ti si rasla kao korov dijete tužno, dijete slavno/slao sam ti ljubav svoju, neuredno brzojavno/što od mene nisu čule sve te žene/al’ su za te riječi posvećene» iz Arsenove kajdanke, stihovi su pored kojih trenutna domaća produkcija djeluje kao vatromet trivijalnosti. Ovo jedinstveno udruživanje dvaju talenata kao primjer uvida u ponajbolje domašaje hrvatske i slovenske pjesme, kako u uvodu piše bard domaće rock kritike Darko Glavan, izvanvremensko je u intelektualno-pjesničkom smislu. Približavanje Predina kao art-rockera šansonjerstvu i obrnuto u Arsenovom slučaju ipak robuje glazbenom trenutku. Glazba jest nenametljiva, bliska jednom smooth-jazzu, ali s guranjem u prvi plan ne baš plemenitog zvuka elektronskih klavijatura (vjerojatni utjecaj jednog od aranžera Mirka Vuksanovića – tadašnjeg klavijaturista grupe Avtomobili) i ritam mašina, instrumentalni dio može zazvati i ne baš pozitivne asocijacije, na tipove kao što su, recimo, Chris DeBurgh i njegova «The Lady In Red».
S dvadeset godina odmaka, kuriozum ovog djela originalno izdanog za sarajevski Diskoton krije se na kraju CD-a u pjesmi «Domovina». U sumrak Jugoslavije jedan Hrvat, Slovenac i Srbin (u pjesmi im se vokalnom dionicom pridružuje Bora Đorđević) još pjevaju o nostalgičnom zovu domovine, ali tko zna s kojim asocijacijama na pameti. Jesu li pjevali o domovini Jugoslaviji, ili je Predin, dokazano anacionalan tip, mislio samo na vrhove Triglava, Dedić na nešto što možda nema veze sa zemljom nego sa srcem, a Đorđević, kasnije deklarirani Velikosrbin, na liniju Karlobag-Karlovac-Virovitica kao granicu svoje domovine? Vrag će ga znati, a nije ni važno. Na što god mislili, «Domovina» je jednostavno lijepa pjesma.
Tihomir Ivka
