Big Star
Live in Memphis
(Omnivore, 2014.)
U nekom intervjuu iz prve polovine sedamdesetih čiju je snimku moguće pogledati na Youtubeu Lester Bangs govori o tome kako je, već tada, sasvim izgledno da će sedamdesete ostati upamćene kao uvjerljivo najdosadnije, najmanje dinamično desetljeće u povijesti popularne glazbe.
“Ne događa se apsolutno ništa”, veli on, “na vidiku nema niti jednog benda čiji bi glazbeni značaj mogao parirati, primjerice, albumima Beatlesa iz šezdesetih”.
S ovime se možete složiti, ali i uopće ne morate, naravno.
Tri neizmjerno utjecajna albuma (“#1 Record”, “Radio City”, “3rd”) kultnog – u pravom, neizlizanom značenju te riječi – memfiškog sastava Big Star objavljena u periodu između 1972. i 1975. danas su potvrda kako se na baš prave stvari svojedobno, i prije D.I.Y. prevrata u osamdesetima, također moglo naletjeti na rubovima polja popularno-glazbene industrije.
Danas je o bendu Big Star, o autorskom dvojicu Alex Chilton-Chris Bell sve poznato i nema potrebe na to ovdje trošiti prostor i riječi. Dovoljno je samo reći kako spomenuti tercet albuma predstavlja polaznu točku u razgovoru o renesansi američkog rocka u osamdesetima. Nedavno objavljeni album “Live in Memphis” predstavlja zapis “domaćeg” koncerta benda koji je održan 29. listopada 1994. godine u kazalištu New Daisy u Memphisu i koji je trebao biti posljednja postaja neočekivane povratničke turneje.
Bend nastupa u sastavu Alex Chilton, Jody Stephens, Jan Auer i Ken Stringfellow (posljednja dvojica članovi su benda The Poises). Repertoar je sastavljen pretežno od stvari s albuma “#1 Record” i “Radio City” i od nekoliko interesantnih obrada poput “Baby Strange” (T.Rex) ili “Fire” (B. Springsteen). Na albumu se nalazi sveukupno dvadeset pjesama, niti jedna ne zvuči šlampavo, iako je zvuk, za razliku od drugog i jedinog službenog (…i slabijeg) live-albuma Big Stara (“Columbia: Live at Missouri University, 4/25/93”) ipak nešto lošije kvalitete i čistoće.
Značaj ove snimke nadilazi granice standardnog retoričkog repertoara (“važan povijesni dokument”, “poslastica za fanove”, “kolekcionarsko izdanje”…) glazbene kritike kada ima posla s live-albumima. Na njemu je vrlo jasno, i to sa dvadeset (ili četrdeset) godina zakašnjenja, moguće čuti zašto je Big Star vjerojatno jedan od pet najvažnijih rock sastava koji je djelovao u sedamdesetima godinama dvadesetog stoljeća.
