Together Through Life
{etRating 3}
Sony/Menart
Što stariji, to (hiper)aktivniji: neprestano na turneji, redovita jednosatna radijska emisija „Theme Time Radio Hour“, razgranata suradnja na mnogim područjima…Bob Dylan očito razmišlja o svemu, samo ne o mirovini.
Zametak njegovog novootvorenog studijskog poglavlja, Together Through Life, valja tražiti u prošlogodišnjoj suradnji sa francuskim redateljem Olivierom Dahanom koji ga je zamolio da napiše pjesmu za svoj novi film My Own Love Song. Dylan je skladao solidnu, ali nespektakularnu folk temu „Life Is Hard“, ali je nakon toga – zahvaćen dodatnim valom inspiracije – smislio još devet stvari, uvezavši ih u zasebnu cjelinu. Together Through Life nosi Dylanov producentski potpis (doduše, pod pseudonimom Jack Frost), a dovršen je prošle godine uz Dylanov standardni sastav koji je bezbroj puta testiran na koncertnim nastupima globalne „never-ending“ turneje. No ovoga puta ekipa je podebljana s još tri bitna suradnika. U studio je „priveden“ gitarist Mike Campbell iz Tom Pettyjevog benda Heartbreakers, ali još je važniju ulogu preuzeo David Hidalgo. Posuđen iz postave Los Lobosa, njegova
harmonika priči daje jak tex-mex okus, i to ne samo u očitim primjerima kao što je usporeni valcer „This Dream Of You“, nego i u pjesmama koje su, poput uvodne „Beyond Here Lies Nothin’“, isklesane u bazično blueserskom tonu. Treći Dylanov kolaborator ujedno je i najmanje očekivan; pjesnik Robert Hunter proslavio se kao suradnik grupe Grateful Dead, supotpisavši tekstove za neke uistinu klasične Dead-stvari (samo je „Friend Of The Devil“ dovoljna za antologiju!), no odluka Boba Dylana da angažira suradnika u poetskom dijelu skladateljskog procesa uistinu se može doimati iznenađujućom, gotovo šokantnom. Ipak, sve je moguće u nepredvidivom Bobsterovom svijetu: jedan od najevokativnijih radova u karijeri, Desire (1976), također je nastao kao plod zajedničkog rada, i to s njujorškim autorom i kazališnim redateljem Jacquesom Levyjem.
Nažalost, Together Through Life daleko je od Desire. Riječ je o prosječnoj cjelini prošaranoj s par odličnih pjesama. Kakvoćom se ponajviše izdvaja „Forgetful Heart“ – majstorski uobličen komad blues-rocka zamagljene atmosfere nalik onoj sa zadnjeg Dylanovog remek-djela „Time Out Of Mind“. „I Feel A Change Comin’n On“ također zvuči vanserijski, kao i finalna, galopirajuća „It’s All Good“. Ostatak varira u kakvoći, uz jednu stilsku konstantu. Naime, čini se da se Dylanova fascinacija korijenskim, sveameričkim idiomima, poput prašnjavog bluesa, western-swinga i croonerskog country-folka, s „graničnim“ dodatkom Meksika – pretvorila u trajnu odliku njegovog autorskog rukopisa. Stari lisac očito i dalje uživa u čvrstom zagrljaju žanrovske nostalgije, uz pjesme koje – eto problema – prije naginju rutini i prosjeku nego radovima davno dokazanog genija.
Denis Leskovar
