Bob Dylan
Another Self Portrait (1969 – 1971): The Bootleg Series vol. 10
(Columbia / Menart)
Krajem 1960-ih Dylan je doživio prve ozbiljne udarce utjecajnih rock kritičara. Najcitiraniji je Greil Marcus, koji je u lipnju 1970., recenzirajući dvostruki album Self Portrait u Rolling Stoneu, tekst započeo sljedećim riječima: “Kakvo je sad ovo sranje?”.
Općenito, kontroverznom Self Portraitu, napunjenom preradama tuđih pjesama, tradicionalnim folk baladama i pokojom live snimkom, većina ‘dubinskih’ poznavatelja njegova rada zamjerila je manjak ambicija, pogrešan odabir covera i zbunjujuće izvedenu produkciju.
Projekt Bootleg Series 10, podnaslovljen Another Self Portrait, okuplja niz pjesama iz toga razdoblja, pružajući priliku za korigiranje negativne slike koju su ostavili ‘izvorni’ Self Portrait zajedno sa svim aktivnostima koje su mu prethodile. Valja se podsjetiti kako se u to vrijeme Dylan posve pritajio nakon što je veći dio prevratničkih 60-ih proveo u nametnutoj ulozi glasnogovornika generacije. Uloga je to koju svojeglavi Zimmerman zapravo nikada nije sam želio. Stoga je jedno od objašnjenja za to stilsko smekšavanje odlaskom u Nashville (poprište podjednako začudnog country and western eksperimenta Nashville Skyline), a potom i za objavljivanje notornog Self Portrait, glasilo kako je sve to dio smišljene Dylanove strategije. Prema tom tumačenju Bob je želio odvratiti pažnju od sebe i usmjeriti pažnju javnosti na nekog novog folk/rock mesiju. Pojednostavljeno govoreći, kičmu te strategije sačinjavala je temeljita dekonstrukcija vlastitoga mita koji mu je poput okova visio za vratom.
Izmješten iz originalnog konteksta konca šezdesetih i početkom sedamdesetih – unutar kojeg je glazba bila neodvojivi dio revolucionarnog hipi zanosa – dvostruki album Another Self Portrait nova je prigoda za revalorizaciju Dylanova tadašnjeg rada. Istina, osnovni dojam ostaje: riječ je o autorski suzdržanom Dylanu, o glazbeniku zaokupljenim istraživanjem folk ostavštine i reinterpretiranjem tuđih pjesama. Primjerice, osam od sedamnaest skladbi s prvog CD-a otpada na tradicionalne skladbe. Ostatak većinom sažima alternativne varijacije skladbi nastalih na prijelazu iz 60-ih na sedamdesete, s posebnim naglaskom na izvorni ‘Autoportret’.
Unatoč tradicionalnom porijeklu, jedna od neobjavljenih skladbi iz sessiona za izvorni LP Self Portrait, “Pretty Saro” (s korijenima u engleskoj tradiciji osamnaestog stoljeća), dojmljiva je poput bilo čega što je u ono vrijeme izašlo iz njegova skladateljskog pera. Preostale izvedbe, unatoč stanovitoj nekoherentnosti (traljava “Minstrel Boy” i beznadno prosječna “This Evening Soo Soon” naprosto su višak), pokazuju Dylanov šarm i neobaveznu toplinu. I zato ova glazba, iako lišena cinizma tipičnog za njegove ‘ozbiljne’ albume, predstavlja dokument jednog sasvim drugačijeg, posvećenog i pomalo muzikološkog pristupa.
Drugi CD započinje pjesmom “If Not For You”, poznatoj sa solidnog albuma New Morning, promptno objavljenog 1970., samo četiri mjeseca nakon Self Portrait. No dok je finalna verzija odsvirana s relativno poletnim studijskim bendom, ovdje se radi o baladi, usporenoj, pa onda fantastično ogoljenoj u svojoj emotivnosti i aranžmanu: osim sjetnog vokala, ugođaj grade tek štura Dylanova klavirska pratnja i izražajni potezi violine, istaknute u prednji plan. Kako sada čujemo, tema “New Morning”, imala je i svoju puhačku verziju, dok je “Days Of ’49” (sa Self Portrait) ovdje podastrta bez snimljene nadgradnje.
Nabrajati dalje skoro da i nema smisla: ukupan dojam, pojačan činjenicom da je uključena i superiorna varijacija na temu “I Threw It All Away” (najbolje pjesme s Nashville Skyline), zapravo je izvrstan. On nije umanjen ni manjkom jasne stilske orijentacije, a ni kolažnim karakterom kakav nužno imaju mnogi arhivski projekti. Dylan je nadahnut čak i kada je sasvim ležeran, i kada mu je uloga ‘predvodnika generacije’ iritantna i nezanimljiva, kao što mu je uvijek i bila.
Slušajući ga iz današnje perspektive, Another Self Portrait dijelom funkcionira kao intimna posveta folk korijenima, a djelomično ilustrira bogatstvo i imaginaciju Dylanovih nemirnih i prevrtljivih muza. Besprijekorne su čak su i dvije koncertne izvedbe s grupom The Band, zabilježene u kolovozu 1969. pred britanskom publikom festivala Isle Of Wight. Romantičan u “I’ll Be Your Baby Tonight” i primjereno ljut u galopirajućem klasiku “Highway 61 Revisited”, Bob Dylan još jednom dokazuje sljedeće: ne postoji izvođač koji je u svojim zlatnim danima snimio toliko uzbudljivog, intrigantnog i spontano izvedenog materijala. To će mu, neovisno o različitim ukusima, priznati svi, uključujući starog i svojevremeno jako uvrijeđenog dylanologa Greila Marcusa, koji je, treba li uopće naglašavati, pozvan da napiše novi esej u popratnoj knjižici albuma.
