Counting Crows
Somewhere Under Wonderland
(Capitol, 2014.)
U vrijeme prva dva albuma Counting Crows su zvučali poput osuvremenjene fuzije ranog Vana Morrisona, The Banda, R.E.M.-a, Rolling Stonesa i grupe Pearl Jam.
No kvaliteta tih radova (August & Everything After i Recovering The Satellites) ujedno se pokazala i njihovim najvećim prokletstvom; svako sljedeće ostvarenje kao da se dodatno upinjalo dokazati kako muza pjevača i tekstopisca Adama Duritza još nije presušila.
Istina, neki od kasnijih albuma bili su glazbeno nekoherentni, ali je svaki sadržavao dovoljno intrigantnog materijala i – što je važnije – emotivne autentičnosti da grupu održi u prvoj američkoj mainstream rock ligi. Možda ne uvijek prvi vrhu, ali ipak…
I na novom, sedmom albumu Somewhere Under Wonderland Crows brane boje tradicionalnog roots-rocka, podebljanog s dovoljnom količinom produkcijske suvremenosti i čvrstoće. Pritom su, valja odmah istaknuti, prva i posljednja skladba ujedno i njegovi vrhunci. Česte promjene tempa u halucinantnoj osmominutnoj uvodnoj temi “Palisades Park” slijede tradiciju mladog Springsteena, dok finalna balada “Possibility Days” istražuje Duritzova tipična i omiljena područja – prekid romanse, upropaštene prilike, čežnja na apstraktnoj i konkretnoj razini…
Između tih “korica” smjestilo se nešto potencijalnih raspjevanih favorita (“Earthquake Driver”), prosječnog hard rocka (“Dislocation”), nježnih folkom obojenih skladbi poput “God Of Ocean Tides”, i jedan dopadljivi country-rock – “Cover Up The Sun”.
Pažljivo dotjerani aranžmani, melodijska preciznost i vokalna izražajnost i dalje su ključni aduti benda koji (unatoč odskliznućima u pseudotinejdžerski modern-rock, kao u slučaju “Elvis Went To Hollywood”) sada zvuči pa ne baš kao ubojita kombinacija s početka teksta, ali sasvim pristojno. Poetično i raznovrsno, kao da devedesete još nisu završile.
