Drive-By Truckers
English Oceans
(ATO)
Krajem 2011., nakon što su odradili turneju s albumom “Go-Go Boots”, Truckersi su po prvi puta u karijeri odlučili usporiti i uhvatiti malo zraka, tobože zbog zamora koji se valjda, prije ili poslije, trebao javiti kao posljedica suludog ritma njihova dvadesetogodišnjeg djelovanja. Zaista, statistički presjek izgleda zastrašujuće: otprilike po album svakih godinu i pol’ i stotinjak dana godišnje u autobusu.
Međutim, izgleda da im je zapravo dosadilo rješavati kadrovske probleme u hodu, kao što je bio slučaj do sada, jer su ubrzo iz postave u paketu izletjeli Shonna Tucker i John Neff, iz čega bi se, ako želite biti cinični, mogao izvesti zaključak kako su, eto, Patterson Hood i Mike Cooley konačno uspjeli apsolutno sve što ima veze s bendom staviti pod strogi nadzor. Na basu je sada Mike Patton koji je svojevremeno svirao u još jednom revizionističkom southern rock bendu The Dexateens, čovjek se cijelo vrijeme smješka dok svira, ali niste sigurni je li tomu tako zato što je sve u redu ili zato što mu nije baš svejedno…
Na “English Oceans”, doduše, Truckersi zvuče kako treba, čvrsto i zategnuto od prve do zadnje stvari, a te jasnoće i fokusa im je znalo mjestimično pomanjkati na posljednja dva albuma. Prva stvar na albumu je Cooleyjeva “Shit Shot Counts”, tri gitare i stihovi poput “trophy tail wives taking boner pill rides for the price of a happy meal” sugeriraju kako ovdje ne bi trebalo biti većih problema, što se onda i pokaže točnim kako album usporava i odmiče prema kraju.
Hood i Cooley, bez obzira na to što tu i tamo još uvijek znaju koristiti prvo lice, već duže vrijeme ne pišu takozvane autobiografske stvari, oni su, uz pomoć Jasona Isbella, s Jugom i sami sa sobom sve raščistili prije desetak godina na kanonskim albumima “Southern Rock Opera”, “Decoration Day” i “The Dirty South”. Tako je i ovaj album uglavnom nastanjen likovima čije bi se egzistencijalne situacije, kao i pripovjedačka suosjećajnost s kojom su obrađene, mogle usporediti s onim što na filmu u zadnje vrijeme radi Mike Leigh, jedino što mjesto radnje nije London, ovdje se vozački položi sa šesnaest, a paradjz uzgaja na tone, pa junak pjesme “Walter Went Crazy” zalijeva kuću benzinom dok mu žena unutra spava na kauču.
Inače, ovo je prvi album na kojem su spisateljske dužnosti između Hooda i Cooleyja bile ravnomjerno raspoređene, a posvećen je Craigu Liskeu (pjesma “Grand Canyon”), tipu koji je bio dugogodišnji član DBT tour ekipe dok prošle godine nije iznenada preminuo od srčanog udara. Album zgodno funkcionira kao cjelina, sve je na njemu postavljeno bez greške, tako da niti dvije-tri slabije stvari koje se na njemu nalaze, i koje zapravo nisu loše, samo lošije od ostalih, nisu nešto oko čega treba dugo razbijati glavu. Uglavnom, potvrda još jednom uspješno izvedenog preslagivanja redova, a i vjerojatno najbolje što su Truckersi napravili od 2008. i albuma “Brighter Than Creation’s Dark”.
