Mark Knopfler
Down The Road Wherever
(Universal, 2018.)
Ideju za pjesmu “Sultans of Swing” Knopfler je navodno dobio jedne kišne večeri, davnih sedamdesetih vjerojatno, u nekom baru u Ipswichu. Ondje je, prema njegovom sjećanju, nastupao neki posebno loš, anonimni sastav koji se na kraju koncerta odjavio riječima: “Mi smo sultani swinga.”
Više od četrdeset godina nakon tog singla i pripadajućeg LP-a, Knopfler je još uvijek živ i zdrav, funkcionirajući unutar vlastitog, teško izborenog prostora na svjetskoj sceni poput kakvog… sultana? Ali ne swinga, nego angloameričke korijenske glazbe na potezu od Louisiane i Memphisa do irskih i engleskih pubova.
Devet albuma, devet argumenata; posljednji u trajanju od sedamdesetak minuta protkanih uobičajenom kombinacijom stilova kojih se čovjek (poput kakve iznošene ali omiljene i krajnje udobne odjeće) teško može zasititi. Kažemo li da glazba opet ima prigušeni, nenametljivi ugođaj i da se vuče tiho i sporo, kao kakva široka i blago vijugava rijeka, nećemo zaključiti ništa novo.
Album, doduše, otvaraju dvije pjesme u srednjem tempu, “Trapper Man” i “Back On The Dance Floor” pri čemu obje zvuče kao Dire Straitsi lišeni produkcijske šminke i studijskih ukrasa od milijun dolara. Međutim, Knopflerov srednji tempo također ostavlja dojam “sporosti,” ili barem posvemašnje ležernosti – takav je i razmjerno duhoviti komad funka “Good on You Son”, podvučen saksofonom engleskog jazz glazbenika Nigela Hitchocka.
Solidno, no Knopflerova najprirodniji medij su balade poput “Floating Away” u kojoj do izražaja dolaze njegove primarne vrline: delikatna suzdržanost, zarazna melodioznost, aranžmanska profinjenost i smisao za odabir pravih suradnika (ovdje gostuje irska pjevačica Imelda May). Autobiografska “One Song At The Time” ima sugestivnu keltsku crtu, “Slow Learner” odjevena je u poslijeponoćno jazz ruho zajedno s prigušenim trubačkim preljevima i klavirskom međuigrom, dok ga je “Matchstick Man” zatekla samog, s akustičnom gitarom i refleksivnom folk-melodijom.
Sve u svemu, ništa od revolucije: business as usual, odrađen na uobičajeno vrhunskoj razini, s jednako uobičajenom žanrovskom kombinatorikom i posve očekivanom količinom topline i posvećenosti.
