Paul Weller
True Meanings
(Parlophone, 2018.)
Na treći (i najbolji) album grupe The Jam, All Mod Cons (1978) dvadesetogodišnji Paul Weller uključio je – posve atipično za agilnu, naelektriziranu new-wave formaciju – sjetnu akustičnu baladu “English Rose.” Tijekom samostalne karijere “modfather” je više puta artikulirao svoju sklonost kantautorskoj glazbi ranih 1970-ih (osobito na majstorskom djelu Wild Wood), no tek sada, na albumu True Meanings njegova fascinacija folk-stilizacijama dobiva definitivnu, cjelovitu potvrdu.
Ranije poznat po britkim socijalnim komentarima, Weller se, općenito, u fazi poslije raspada Style Councila, orijentirao na mirnije, opuštenije, refleksivnije motive, a True Meanings stiže u osobito osjetljivom razdoblju: nedavno je napunio šezdesetu, pa je na 14. solo izdanju očito odlučio podvući crtu setom profinjeno aranžiranih, gudačima podvučenih balada na razmeđi folk-tradicije, country-soula stare škole i onoga što bismo u nedostatku preciznijeg naziva naprosto mogli označiti terminom suvremena akustična glazba.
Uz neke izuzetke, poput uvodne, odlične, soulom protkane “The Soul Searchers”, riječ je o baladama od kojih mnoge – osobito “Glide” i “Aspects” – evociraju Wellerovu staru i višekratno potvrđenu sklonost opusu Nicka Drakea. Kao što primjećuju mnogi, pa i Guardianov kritičar Dave Simpson (koji logično povlači i paralelu s “English Rose”), nemoguće se oteti dojmu da su gudački aranžmani u tim skladbama nastali kao izravna posveta suradnji Roberta Kirbyja i Nicka Drakea na ploči Five Leaves Left, no Weller je, dakako, želio pružiti vlastiti doprinos delikatnom kantautorskom pismu.
Album teče smireno, tiho, poput široke rijeke omeđene zelenilom i gustom šumom, a takva je i glazba: melodiozna, pastoralna, lišena urbane nervoze. Dojam o albumu koji nudi svojevrsno autorovo “svođenje životnih računa” potvrđuje i izbor nekih suradnika. Rod Argent iz grupe Zombies sudjeluje (na Hammond orguljama) u spomenutoj “The Soul Searchers”. Guest lista uključuje i dvojicu zaslužnih folk veterana (Martin Carthy i Danny Thompson), no tu su i drugi gosti od kojih su Noel Gallagher i Erland Cooper iz grupe Erland & The Carnival vjerojatno najpoznatiji (razmjerno) suvremenoj rock publici.
Posljednjem je, začudo, Weller prepustio ulogu tekstopisca na nekoliko pjesama od kojih je “Wishing Well” vjerojatno najbolja, ali album u cjelini – unatoč nesumnjivom šarmu i toplini – ostavlja donekle nesređen dojam. Njegova rafiniranost, aranžmanska ljepota i introspektivna ugođajnost djelovale bi još bolje i potpunije da su neke pjesme autorski domišljatije i melodijski zaokruženije.
