Tom Waits
Bad As Me
(Anti/Dancing Bear)
Malo je neobično da porciju bluesa za 21. stoljeće mora pripremiti i isporučiti 62-godišnji veteran, no slušajući Bad As Me, stječe se upravo takav dojam: od uvodne “Chicago” do “New Year’s Eve” Tom Waits zvuči poput čovjeka koji je odlučio promijeniti ustaljena pravila žanra, ostajući vjeran svojim korijenima. Pritom mu je pomogla ekipa uobičajeno vrhunskih suradnika jednako liberalnih uvjerenja.
Dominantna figura i dalje je gitarist Marc Ribot, a sporadične multiinstrumentalističke asistencije Davida Hidalga (Los Lobos), sjajnog (usno)harmonikaša Charlieja Musselwhitea, te – uz ostale – Keitha Richardsa koji je šlampavo zablistao u duetu “Last Leaf”, samo pojačavaju dojam.
Po običaju, Waitsov vokal gurnut je u prvi plan. Pjevanje naizmjence evocira ostavljenog ljubavnika i pijanca na ne osobito uspjelom tulumu, stilski vrludajući između iščašenog rhythm and bluesa Howlin’ Wolfa i Captaina Beefhearta, zakamufliranog rockabillyja i uspavanki gotovo mediteranskog ugođaja. Uz iznimku “Talking At The Same Time” otpjevane falsetom, njegova glazba teško da će ikoga uspavati – čak i u sporijim trenucima vokal zna poprimiti zastrašujuće nijanse, odbojne svakome tko nije posvećeni fan. U duši Waits je ostao stari bitnik, kao što je starim bitnikom htio postati još prvim taktovima uvodne pjesme “Ol’ 55” s odličnog prvijenca Closing Time. No tada su mu bile dvadeset i četiri. Prolazak vremena osigurao mu je obilježja autentičnosti kojom su zračili njegovi heroji, istovremeno se pretvarajući u eksperimentatora neusporedivog s bilo kojim kantautorom njegove generacije, posve nesklonog kompromisima.
U cjelini, Bad As Me – njegov prvi pravi studijski album nakon sedam godina – prikazuje Waitsa u nešto konciznijem i manje mahnitom izdanju, no karizma, kao i čvrste granice posebnog, samo njegovog svijeta, ostale su netaknute. U tom smislu, i termin “blues za dvadeset prvo stoljeće” može se shvatiti u najslobodnijem značenju.
