Van Morrison
Born To Sing: No Plan B
(Blue Note / Dallas Records)
U neka davna vremena Morrison je bio najemotivniji bijeli pjevač na sceni, i jedan od najsuptilnijih autora na razmeđi soula, folka, bluesa, countryja i rocka. No vrijeme vokalnih bravura i kreativnih inovacija odavno je prošlo; Van ‘The Man’ danas zvuči tvrdo i tvrdoglavo, mrzovoljno, profinjeno i autorski rutinirano. Ukratko – svakako.
Sreća je samo u tome što je i rutinski Morrison slušljiviji, ako već nije ‘bolji’, od polovine svoje konkurencije.
Naime, svaki njegov potez još uvijek izaziva dozu strahopoštovanja – ne u mjeri kao ‘sveti Bob’ (Dylan), ali dovoljno da se svaki sljedeći album dočekuje s povišenim zanimanjem kritike i publike. Posebno one formirane na ostvarenjima kalibra Moondance, Astral Weeks ili – da spomenemo i veliko potcijenjeno majstorsko djelo – Veedon Fleece.
Irski bard s Bobom dijeli dvije stvari: sve jaču fascinaciju vlastitim korijenima i duboku mentalnu ‘mrzovolju’ koja ga drži prikovanog u poziciji ‘ja protiv ostatka svijeta’. Stihove o izdvojenosti od korumpiranog okružja, pohlepnim kapitalistima, ‘lažnim jazzerima’, iskvarenoj diskografskoj industriji i vlastitoj moralnoj nepotkupljivosti Morrison već dugo omata u meko, organski producirano glazbeno tkivo satkano od elemenata rhythm and bluesa i – na ovom albumu naročito – finih jazz stilizacija.
Slušajući njegov vokal, robustan i duboko ukorijenjen u tradiciju začetu prvim snimkama njegova velikog uzora Raya Charlesa, teško se oteti dojmu da prokušanog veterana i dalje motiviraju suprotstavljene emocije: nježnost i otresitost, suptilnost i sirovost, suzdržana elegancija i energija slona u staklani.
Taj emotivni kovitlac nekad je proizvodio monumentalna ostvarenja; No Plan B novi je dokaz da iz Morrisonove radionice u posljednje vrijeme izlaze albumi kreirani po šabloni, djelca tek mjestimice prošarana iskrama nekadašnje inspiracije.
Sedmominutni blues “Pagan Heart” priziva kasniju fazu Johna Leeja Hookera, sjetne balade “Retreat And View” i “End Of The Rainbow” aduti su kakve svi od njega očekuju, a nekadašnji instrumental “Close Enough For Jazz” (izvorno s albuma Too Long In Exile iz 1993) sada dobiva komad vokalne nadgradnje čovjeka koji u rukavu uistinu nema rezervni plan.
Srećom da je tako, jer, ponovimo, čak i šablonski Morrison zvuči zanimljivije od većine mlađih i formalno ‘svježijih’ takmaca. I vrijedan je proučavanja.
