Interakcija glazbe i glazbenih novinara nebrojeno se puta oživotvorila u praksi, često na najbizarnijim primjerima. Prije devet godina, primjerice, preminuo je Al Aronowitz, “kum rock novinarstva” koji je 1964. godine u njujorškom Delmonico Hotelu upoznao Beatlese s Bobom Dylanom. “Šezdesete godine bez mene su nezamislive”, jednom se pohvalio. Naravno, ni jedno desetljeće, niti jedno važno razdoblje rocka nije zamislivo bez upliva ključnih novinara dotičnoga perioda.
Piše: Denis Leskovar
(Foto: Dražen Vrdoljak i Darko Glavan s Chuck Berryem prilikom njegovog prvog nastupa u Zagrebu, Dom sportova 1978.)
Pokušamo li svjetsku glazbeno-novinarsku sliku prenijeti u domaće uvjete, nužno dolazimo do dva ključna imena: jednostavna je i neupitna istina, na koju se valja s vremena na vrijeme podsjetiti, da bez Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka medijski rock and roll krajolik ove, ali i bivše države, jednostavno ne bi mogao biti isti. Njihov značaj “očeva utemeljitelja” hrvatske (i ex-jugoslavenske) pop i rock kritike ni danas ne dolazi u pitanje. Pogotovo ne danas, u vrijeme internetske demokratizacije javnog prostora koji vrata (pogotovo u nas) otvara doslovno svima, pa tako i kritičarima upitne kompetencije i zanemarivo niske razine pismenosti.
Nažalost, Darko i Dražen ostavili su nas prerano, još uvijek u naponu snage; Vrdoljak u svibnju 2008., a Glavan u srpnju sljedeće godine. Nepotrebno je naglašavati razmjere praznine koju su ostavili za sobom.
No obojica su, barem u početku, imali slične profesionalne, a donekle i životne pravce. Rođeni su iste godine, 1951. – Darko u Rijeci, Dražen u Splitu. Obojica upisuju fakultete, no ako će Vrdoljakova ekonomija ostati tek fusnotom u bogatoj biografiji, Darkova diploma komparativne književnosti i povijesti umjetnosti pokazat će se važnom polugom u daljnjim medijskim istupima.
Bili su oboružani vrhunskim intelektom, analitičkim duhom, te – možda najvažnije – dubinskim poznavanjem mehanizama popularne kulture i svega što je obuhvaćao pojam rock.
O rock and rollu – i glazbi općenito – počeli su pisati u osvit sedamdesetih. Štoviše, Glavanova kritičarska karijera rođena je još 1969. tekstom o grupi Fleetwood Mac, u tadašnjem glazbenom časopisu Pop Express. U to se vrijeme, kako naglašava sâm Glavan u predgovoru za Vrdoljakovu zbirku bilješki za omotnice ploča Moje brazde, “i u svjetskim razmjerima preokrenulo poimanje o ‘visokim’ i ‘niskim’ odnosno ‘elitnim’ i ‘masovnim’ kulturološkim temama.” Odnos između njih postat će njegova trajna fascinacija.
Tu su činjenicu iskoristili do maksimuma. Oboružani vrhunskim intelektom, upornošću i ambicijom, analitičkim duhom, te – možda najvažnije – dubinskim poznavanjem mehanizama popularne kulture i svega što je obuhvaćao pojam rock, Glavan i Vrdoljak ispisali su tijekom sedamdesetih (i kasnije), prijelomne „hrvatske“ tekstove o svjetskoj glazbi i njezinim fenomenima. Razbijali su predrasude, javno polemizirali s neistomišljenicima i – poput britanskih i američkih suvremenika u rasponu od Lestera Bangsa, Charlesa Shaara Murraya i Greila Marcusa – pritom postavljali nove, sve više standarde u rock kritici i glazbenoj esejistici.
Primjerice, serija Glavanovih glazbenih portreta o novom valu na prijelazu iz 70-ih u osamdesete, kasnije ukoričenih pod nazivom “Punk – Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”, bila je jedan od glavnih razloga zbog kojih smo u ono vrijeme, barem neki od nas, kupovali Polet; u svojim javnim istupima upravo je on učinio neizbrisiv doprinos brisanju granica između elitne i popularne kulture. Kratko rečeno, ikonografiju rock and rolla, pop arta i stripa preselio je na mjesta dotad rezervirana samo za seriozna “umjetnička” zbivanja.
Dražen Vrdoljak i Darko Glavan s članovima grupe Bijelo Dugme
Čitav profesionalni život Glavan je posvetio promoviranju prvoklasne glazbe. Činio je to kritički, ali s djetinjim entuzijazmom, kao i njegovi veliki uzori. Iza titule profesora komparativne književnosti i povjesničara umjetnosti pritom je provirivao razbarušeni boem, gorljivi rock fan i, prije svega, topla i duhovita osobnost. Energija kojom je opisivao i analizirao glazbene fenomene ili ispisivao recenzije bila je dostojna dvadesetogodišnjeg početnika; istovremeno, rezultati su redovito bili promišljeni i zreli.
Sličan zaključak vrijedi i za Vrdoljakov angažman, posebno u prvih petnaestak godina karijere. “Valja priznati”, prisjetit će se on u Brazdama, da se “u tinejdžersku opsesiju ‘čitanja glazbe’ upleo i faktor čiste sreće: moj najraniji glazbeni idol Ray Charles u prvom je desetljeću karijere, od 1954. do 1964., kad sam počeo kupovati njegove singlice i albume, dodirnuo sve odvojke na čijim sam raskršćima s vremenom gradio kuću osobnih afiniteta. Pomirio je, ad hoc navedenim slijedom, crkveno i svjetovno, rock i swing, Milta Jacksona i Hanka Williamsa, južnjački gospel i Gershwinov soundtrack Manhattana, R&B combo i veliki orkestar, repertoar vlastitih skladbi i impresivnih obrada standarda – lista se proteže unedogled..“
Na jednak se način proteže i lista Vrdoljakovih aktivnosti. Iz osobnog diskursa, njegov je utjecaj golem već i zbog puke činjenice da je koncem 1970-ih osobno preveo NME-evu Ilustriranu rock enciklopediju Nicka Logana i Boba Woffindena. U to se vrijeme njegov angažman, uz pisanje kritika i osvrta proširio i u elektroničke medije, na tadašnji Radio Zagreb i televiziju, no zapravo se teško sjetiti područja na kojemu nije ostavio trag. I to posebice onih područja koji su, poslužimo li se tezom iz njegove službene biografije, “mijenjali sliku popularne glazbe bivše države.“
U tom kontekstu valja izdvojiti njegove producentsko-mentorske zahvate na prvom, neizmjerno utjecajnom albumu ljubljanskih Buldožera, Pljuni istini u oči, iz 1975. Bio je to jedan od prvih ozbiljinih rokerskonovinarskih prodora rock undergrounda na površinu ondašnjih zbivanja. Ništa manje „subverzivno“ nije ni mijenjanje predodžbe o country and westernu kao banalnom, drugorazrednom ili manje važnom idiomu – a ono je dovršeno djelovanjem u Plavoj travi zaborava, te u poticajnim radijskim serijalima. da skratimo priču: Vrdoljak je jednako poznavao jazz i soul, Arethu i Zappu, Hanka Williamsa, Marka Brecelja i Gorana Bregovića, swing virtuoze i opskurne folk kantautore.. Ne mjereći stvari žanrovskim nego vrijednosnim kriterijima, o svima je, poput Glavana, pisao s jednakim udjelom znanja i strasti.
Dokazali su da se rock and rollu može pristupiti s pozicija relevantnog umjetničkog i komercijalnog fenomena i uspostavili kritički ‘most’ između glazbenika i slušatelja onda kad je to bilo najpotrebnije.
Bio je blisko povezan i sa svim aspektima razvoja domaćeg rocka i novog vala, a poslije i utemeljitelj diskografske nagrade Porin; ako je to dio neke druge i drugačije, mainstream priče, valja naglasiti da je i u njoj zadržao osobnost s početaka karijere. Razgranato i višeslojno djelovanje Vrdoljaka i Glavana postalo je neodvojiv dio scene; obojicu ste (pogotovo prvog) mogli susresti ‘dolje na terenu’ u kakvoj operativnoj ulozi, baš kao što su, već sutradan, besprijekorno funkcionirali u ulozi neovisnih i nepotkupljivih analitičara.
Ako postoji razlika među njima, ona je, osim u smislu osobnih karaktera i ukusa (pojednostavljeno: Darkov poetizirani rock Doorsa, Kinksa i Velveta naspram Vrdoljakovih dominantno crnačkih i roots utjecaja), ponajprije metodološke naravi. Dok je Vrdoljak “klasični” rock kritičar i utjecajni moderator zbivanja, Glavan je baratao i analitičkim sredstvima posuđenim iz likovne umjetnosti kojom se nikada nije prestao ozbiljno baviti. Fasciniranost vizualnim iskazat će već 1974., vlastitom izložbom omotnica rock ploča. Kako tvrdi autor predgovora za ogled njegovih radova u Galeriji Ulupuh u lipnju 2010., bio je jedinstven “po tome što je analitički pristup glazbi prenio ponajviše iz povijesno umjetničke metodologije te je na taj način diskurs svojih kritičkih osvrta iz područja rock i pop glazbe postavio na sasvim drugačije temelje od ostalih.“
Obojica su, međutim, ukazala na činjenicu da je rock and rollu moguće pristupiti s pozicija posve relevantnog umjetničkog i komercijalnog fenomena. Pritom su uspostavili kritički ‘most’ između glazbenika i slušatelja onda kad je to bilo najpotrebnije, u vrijeme oblikovanja domaće svijesti o rocku, medijima i pop kulturi općenito. Važnije od svega, njihova su pionirska djela, stavovi i prosudbe poticale na pažljivije slušanje, i na daljnje čitanje o glazbi, što je uvijek nepogrešiv znak da je cilj ostvaren. Bili su svjetski kalibar – i to nije tek kurtoazno posthumno odavanje počasti.
Darko Glavan
Aleksandar Dragaš o Darku Glavanu
Navršava se peta godina otkako nas je prerano i na tragičan način napustio cijenjeni kolega, uzor mi dok sam bio klinac, a kasnije i dragi prijatelj Darko Glavan. Bio sam među posljednjima koji ga je vidio živoga, a i veći dio posljednjeg dana njegova života proveli smo zajedno. A dan je tako lijepo počeo, rekli bi Parafi iz Glavanove rodne Rijeke. Prvo u Zagrebu na pressici Patti Smith, a potom i u Varaždinu na Radar Festivalu na kojem smo se radovali Solomonu Burkeu, Joe Jacksonu, Ericu Burdonu, pa čak i Santani, iako nas je on toga dana ponajmanje zanimao. Otišli smo zajedno, kao i mnogo puta dotada, kao u pjesmi Willieja Nelsona “On The Road Again”, neslužbenoj himni naših zajedničkih putešestvija kojih se rado i često, jer smo toliko toga lijepoga proživjeli na cesti, ali i sa sjetom i tugom sjećam, jer nikada više nećemo biti “like a band of gypsies”, tamo negdje “down the highway”, zajedno kao “the best of friends, insisting that the world keep turning our way”. Nikada više, jer u Varaždin smo otišli zajedno, ali u Zagreb sam se vratio sam i to je bio jedan od najgorih i najtežih dana u mom životu.
Neću ponavljati sjećanja s koncerata na koje smo putovali iz Zagreba u Sloveniju, Italiju, Austriju, Njemačku jer ta putovanja donekle spadaju u naša intimna druženja. No, kad god sjednem u auto da odem na neki koncert van Zagreba – nažalost, zbog kičme i krize sve rjeđe – tada mi Glavan najviše nedostaje.
Naime, nisu to bili samo rutinski odlasci na koncerte. Uvijek smo nastojali da imamo dovoljno vremena za putovanje bez stresa i žurbe. Bila su to pomno isplanirana i realizirana vrludanja dvojice hedonista kojima su “truck stops” ili “krčme” bili važni gotovo koliko i koncerti. Bilo bi nam bolje jedino da smo imali neki ogromni kamion, tour bus ili barem kombi uređen po našem ukusu pa da nestanemo po mjesec-dva u komadu za što nažalost nismo imali ni prilike, ni vremena.
Nikada siti, uvijek žedni, rekli bi zlobnici za ta naša putovanja, ali ne vjerujte tračevima i naklapanjima. Ono što mi, a propos tih putovanja, najviše nedostaje su naši mali, a nama tako značajni i zapravo jako dugi razgovori koje smo neumorno vodili dok smo krstarili auto-cestama. O pločama i koncertima, novinama i medijima, knjigama i filmovima, iću i piću, ženama i dilemama, prošlosti i budućnosti, poslovima i planovima… Naravno, fale mi i naša druženja po zagrebačkim barovima i restoranima, često “u paketu” s prijateljem i kolegom Zlatkom Gallom. Vedra i puna smijeha ili žestokih uvjeravanja i gorljivih rasprava, a tek ponekad sa zrncem gorčine jer nam ovo ili ono nije bilo po volji, ali “tko smo mi da se bunimo?”. U konačnici ipak smo bili zadovoljni da smo uprkos svemu uspijevali živjeti od posla kojeg smo voljeli raditi, a kojeg naš Darkec nažalost više ne obavlja. A obavljao ga je maestralno, kako u glazbenoj, tako i u likovnoj kritici i muzejsko-galerijskoj struci o čemu sam također od njega ponešto naučio, ma koliki likovnjački analfabet bio.
Da mi je netko, kad sam početkom 1980. godine navršio trinaestu i počeo čitati Glavanov “PUNK”, rekao da ću se s “Profesorom” družiti dvadesetak godina i razmjenjivati “iskustva”, “savjete” i “preporuke” za bendove i albume, ne bih mu vjerovao. Bio bi mi to SF, kao i moja maštanja da ću jednoga dana, po uzoru na Glavana, živjeti od glazbene kritike. Na koncu, jedan od trenutaka u životu na koje sam bio najponosniji bio je kad mi je Glavan – ne sjećam se više točno kada i gdje – rekao kako mi je zahvalan što sam mu otkrio mnogo glazbe koju možda ne bi počeo slušati da se nije družio sa mnom. U tom trenu sam imao osjećaj da sam “Profesoru” vratio “dug” koji sam mu kao “učenik” bio dužan vratiti. Prokleto mi je žao što mu taj “dug” i dalje ne mogu vraćati. Osim u mislima, pitajući se bi li se “Profesoru” dopao neki novi bend kojeg sam upravo otkrio.
Dražen Vrdoljak uzima izjavu od Davida Bowieja prije koncerta na Maksimiru 1997.
Juraj Vrdoljak o Draženu Vrdoljaku
Koliko god se čudno osjećao pišući redove posvećene Draženu, sjedeći u istoj stolici u kojoj je on napisao tisuće tekstova o glazbi koji su promijenili shvaćanje, kako kritike tako i same glazbe na ovim prostorima, toliko ne želim da ovo ispadne nekakva patetična nakupina klišejiziranih misli.
Anegdota koja možda najbolje opisuje njegovu spregu profesionalnosti i životne filozofije je nastala davnih dana, pri praktički samim počecima njegove novinarske karijere. Naime, tada su procvat doživjele one prve inkarnacije festivala zabavne glazbe, koji su tada još donekle i imali nekakvu težinu – s tim da naravno nitko nije mogao pretpostaviti kako su upravo oni bili kamen temeljac groznoj šund-glazbi u koju se zabavna glazba pretvorila danas.
Što bi bilo tko od nas učinio kada bi kroz špijunku vidio takvu scenu? Vjerojatno zvao policiju i kasnije, po dovršetku očevida, napisao tekst o tome; da me ne shvatite krivo, reakcija koja je sasvim legitimna. Ali ne i Dražen.
On je ljubazno otvorio gospodi vrata, poslušao njihovu galamu, posjeo ih, natočio im piće i ispričao svoju stranu priče. Njegova argumentacija i vještina u međuljudskim odnosima ne samo da je uvjerila dvojicu potpunih idiota da je ono što piše apsolutno točno, nego ih je i ponukala da se slome i već lagano pripiti priznaju kako su oni u krivu, pritom odavši ime njihovog “poslodavca”, nakon čega su se mirno rastali. I tu se uistinu nalazi Draženova filozofija do zadnjeg dana; kasnije on s tim skladateljem nije imao nikakvih problema, dapače, jer svatko radi svoj posao.
Kako je glazba promijenila njemu život, tako je on odlučio mijenjati život mnogima, približavajući njene nepregledne horizonte društvu u vrijeme kada se nije moglo pročitati sve o svemu putem dva klika, i u tome je u potpunosti uspio. Svojim, nažalost prerano završenim putem, stvorio je neraskidiva prijateljstva sa nekim od najvećih svjetskih glazbenih zvijezda toga doba, i gledajući stotine slika u njegovim fotoalbumima suzbijete dijelom tugu koja je nastala njegovim odlaskom, jer je jasno kako je taj čovjek proživio više nego nekoliko ljudi zajedno.
Dražen je zapravo uvijek davao sve od sebe svojoj profesiji i ljudima oko njega, nego što bi ostavljao samom sebi; fakt koji ga je na koncu možda i stajao života. Na kraju, tješi me da u svakodnevnim razgovorima sa vršnjacima i dalje prepoznajem da su upućeni u njegov rad i značaj, a to – složit ćete se – stoji kao poseban način da moje sjećanje na njega, ali i svih onih generacija koje je zadužio svojim radom, nikada ne izbljedi.
(Knjigu “Ilustrirana rock enciklopedija”, Dražen Vrdoljak je preveo 1978., nakon koje je 1980. preveo i “Ilustriranu jazz enciklopediju”.)
